...još od malih nogu od mene se očekivalo puno toga...pa su me 
..učili da budem lijepa, fina, uredna, pristojna, simpatična.... 
...učili pjevati, svirati klavir govorit francuski, talijanski....
...učili vodit brigu o obitelji, rođacima, bakama,...i čuvati njihove interese pod cijenu vlastitih...
...trebalo je bit uvijek veseo, nasmijan, u "dobrom" društvu...nitko nije smio znati za ništa ružno o tebi 
...učili vesti, kačkati, plesti, šivati, crtati na tekstilu....
....učili kuhati, praviti kolače i sve to savršeno ukrasit da bude prekrasno za vidit....
....trebalo je služit na diku i ponos cijelom rodu i cijeloj obitelji....

....tako svi mi dolazimo na svijet....da budemo ono što se od nas očekuje da budemo.... tako nas usmjeravaju od prvog dana... i ponose se na nas što nastupamo na koncertima.... što pjevamo za ovog ili onog.... idemo na takmičenja iz svega po malo.....što imamo najljepše lancune...što nosimo prekrasne ukrase na džemperima....ali tad se pojavi neko čiji roditelji glasnije pričaju i više hvale svoje dijete, pa se pojavi razočarenje 
....što imamo prirodno divlju kosu koja eto "baš nije bila fina i uredna iako si dobro svirala i pjevala" .... 
....što si koristio bordo muline konac.... umjesto crvenog ...koji ..."ma malo je seljački i drečav, ali ONA je stavila taj i svi su rekli kako je to krasno"
...što kolači jesu ukusni, svi istog oblika i veličine, ali ih nisi ukrasila "onom zelenom bojom koja je tako lijepa za vidit da se nitko nije usudio niti probat kakvog su ukusa, ali to nije ni bitno. Bitno je da su ljepše izgledali"

...i dok danas trčemo okolo...i ne stignemo sve...jer treba kupit ovo i ono, pa spremit kuću, pa čuvat dijete, pa otić amo i tamo...pogledat ovog i onog...pomoć gdje treba, ....shvatimo da svaštarimo.... a tko svaštari zaboravlja ono bitno...a to je sebe.... niti smo bili u frizera....niti su nam nokti lakirani... a to nas nije ni briga 

...briga nas je samo da smo uludo trošili vrijeme na mali milion gluposti.... jer su nas zaboravili naučit najvažniju stvar....

"još se nije rodio tko bi svima ugodio!"

....kada shvatiš da je sve to dosadno...da te bespotrebno iscrpljuje, da su ti koraci sve teži ...i da ima toliko drugih stvari koje te uveseljavaju ... tada si već debelo zabrazdio u nekakve stereotipove...a pješčani sat juri....nema beskonačno pijeska u njemu....a tvoja .prazna i sjajna ljuštura nafilovana razbacanim glupostima.... (kad odjednom pukne kabel na slušalicama dok slušaš svoju dnevnu dozu muzike...a ona počne svirat u mono izvedbi)...eksplodira, a krhotine se razlete posvuda....tad odjednom skreneš s puta.... ugledaš ljepotu staze kojom nitko nije prošao ... teško je....strah i neizvjesnost....noga utone duboko na nepoznatom putu

 

...a ispod neizvjesnosti primijetiš da se skriva... ljepota....

 

 

al sve ono svaštarenje odjednom dobije jedno značenje "istraživanje" ... (što jes...jes...ljepše zvuči)

i zato.... ne idi utabanim stazama...tamo je već neko bio ...prokrči sebi put ...i ostavi trag za sobom ... (tko god da je ovo rekao pametno je rekao)

Zašto? 

Zato jer je zabavno...puno izazova....puno novina...puno  emocija...slika....mirisa...okusa...pravila ponašanja ...prepuno strepnji i iznenađenja ... možda pri tme svaštarimo, ali je jedno sigurno.... jako puno učimo....

svaštare samo oni koji kažu da sve znaju.....sačuvaj nas Bože tih i takvih ... jer oni nisu samo opasni za sebe, već i za okolinu....