istina je živa da druga osoba ostavlja nekakav dojam na našu psihu u djeliću prve sekunde...koliko je zjenici potrebno da učini "trept" ...što registriramo u 3 do 13 sekundi (mislim da je službeno do 15...al mi se sviđa br 13) .... uglavnom u prvih 3 sekunde naša podsjvest odluči na koji način ćemo pozdravit osobu koju prvi put vidimo u životu

...nazovite to refleksom... nazovite to naučenom reakcijom...nazovite to kako god hoćete ...al upamtite taj prvi dojam, tu prvu sekundu....jer sve ono što promislite u ostatku do pola minute .... je ono što ćete misliti o toj osobi dugoročno.... 

i šta mi tad radimo?....ajmo opet priču iz života

(sec br 2) - ala psihopate 
(sec br 13) - haha, zabavni psihopata
(sec br 30) - koji kreten
(sec br.60) - skuliraj se, kako možeš tako okarakterizirat čovjeka
(sec br 100) - ma simpa se oblači i čist je i mirisan, ne može bit loš
(sec br 200) - ma vidiš da ima u njemu ljudskosti
(sec br 3.000) - ma u biti nije on ni loš
(nakon 4 mjeseca) -. zapravo je jedan krasan momak, samo je imao nesretnu prošlost
(nakon 5 mjeseci) - ma ne možemo mu to uzest za zlo
(nakon 6 mjeseci) . nitko nije savršen, svatko ima neku manu, a s ovom se mogu nosit
....itd itd itd....

dok ne dođemo do trenutka kad kažemo - ne mogu živit koliko me guši! .... i nekako se tek tad sjetimo našeg prvog dojma...  Zašto? zato jer  je ona "uslikala" nas i krenila prema nama. Ona je bila spremna da na nas ostavi dobar dojam ...i je ...u prvoj minuti...al ne i u prvih 10-ak sekundi!

...ili jednostavno zato jer nismo slušali svoju podsvjest...svoj instinkt...već smo krenuli utabanim stazama naučenog ponašanja... i trebat ćemo jako puno vremena da shvatimo ono što nam je podsvijest rekla u jednom trenu!

ovdje imam nekoliko citata koje pamtim...ali se ne bi svidili @srcu...pa ću ih preskočit!

Što se trebamo naučit percipirat? Ono što ne primjećujemo...ono što nam je nekako normalno... 

npr... neočekivano i neformalno upoznamo nekog.... i jednostavno nam je to u redu...i ok... o tome "ne razmišljamo" i "nemamo nikakvo mišljenje".... kao da smo upoznali "nevidljivog čovjeka"... sjetimo se tek kasnije da nam je bilo ugodno... opuštajuće... (a možda se ni ne sjetimo) .... ali...ukoliko se slučajno nađete u situaciji da ste sami "oči u oči" s tom osobom...ili u nekoj za sebe kriznoj situaciji, a "nevidljiv čovjek" je kraj vas...tad shvatite da je s tom osobom sve normalno .... da je priča samo "sredstvo" da ostanete zajedno što duže ...i da se pobjegne od vlastitih misli ...pa riječi same ispadaju iz vas...nemate pojma o čemu pričate ...to je već stvar nekakve kurtoazije (koja nije ni potrebna...al eto...vama osobno je...jer bježite od sebe...jer ste kukavica koja bježi od nečeg lijepog, neizvjesnog ...i jer je lakše rješavat probleme nego udisat život punim plućima )

...ovdje smo zapravo u prve 3 sekunde stekli o osobi jako dobar dojam ...ali ...tu nas nema što intrigirati... odmah smo znali da smo na "istim valnim duljinama" pa tad o tome i ne razmišljamo ... tako nam sve što je dobro...nekako iscuri kroz prste... i onda će nas sutra "pitat starost gdje smo profučkali mladost"

Odgoj...literatura... društvo....sve nas uči da okarakteriziramo čovjeka... uči nas da stvaramo slike o ljudima ...uči nas da po njihovim pokretima pokušavamo dokučiti što misle... a samim tim nas uče kako ćemo se mi prikazat drugima da oni stvore neko mišljenje o nama.... koliki gubitak vremena...mi varamo druge...drugi varaju nas!

...gdje su nam nestali prirodni refleksi? ... izgubili su se u buđavim koricama ofucalih društvenih normi ponašanja!

...


"Nemoguće“ – reče ponos…
“Opasno“ – reče iskustvo…
“Beskorisno“ – reče razum…
“Probaj“ – reče Srce…