….dok god nešto čekam.. promatram ljude…njihovo ponašanje…njihovu mimiku i pokušavam odgonetnit kakvi su…što misle…. ili gledam u stvari….detalje u prirodi… i tako se opuštam….
…kad sam se vraćala iz Zagreba …imala sam 2 scene koje su zaslužile moju (a i vašu) pažnju….
u maleni…u premaleni avion u Zagrebu…ušli je njih dvoje…. on muškarac 60 godina, obojane kose…ali tako da se vidi da je boja neprirodna…pročelav …al kosa poduža da skriva čelu…s ogromnom sportskom torbom (možda i dužom od metra … koja nije mogla niti proći uskim prolazom između sjedala….
…iza njega ona…žena u kasnim četrdesetim… duge ravne kose vezane uredno u rep….s lijepo napravljenim pramenovima….u ruci ogromna jutena torba s zatvaračem…a na leđima joj veliki ruksak pun …tko zna čega….
nalaze svoje mjesto u avionu…ali za torbe nema mjesta:
- gdje ćemo s torbama?
- stavi ih na sic
- onda ne možemo skupa sjedit!
…iza njih čovjek …s bebom od 5-6 mjeseci u rukama…strpljivo čeka da se oni smjeste…. oni ga ugledaju i pitaju:
- a koje je vaše mjesto? da li se možete premjestit negdje drugo? an?
…sad je već u razgovor uletila stjuardesa.
- pustite gospodina, koje je vaše mjesto?
- ali gdje ćemo mi stavit torbe?
- da vidimo najprije za bebu!
…dojuri valjda glavni stjuart…i pokušava odgropat to klupko od torba…al mu ne ide…i konačno uspije smjestit jednu torbu…
- a zašto niste stavili torbe u prtljagu? Znate ovdje se mjeri svaki gram jer je avion mali
- a šta nam to niko nije rekao? A šta vi mislite da je nama lako sa svim ovim torbama? - već su i povisili ton….
…mislim stvarno…tko je živ ušao u avion a da ga nisu pitali: Imate li prtljage?...pa to je čak i mene pitalo iako je vidilo da se vraćam za par sati…..sigurno su mislili da treba platit za torbe...kao i u busu...
…čim se ugasio znak vezivanja pojasa…ona se digla i otišla tražit WC…. za njom i on…. to je privuklo moju pažnju i vidila sam stjuarta kako ga upozorava da ne otvara vrata od pilotske kabine…
- još će otvorit i vrata od aviona – pomislila sam ….
i sad znate zašto nisam išla u avionu …tamo…na ono mjesto…gdje ne može nitko ić umjesto tebe….
….znate da sam u panici uletila na Gat za avion za Split….a kraj vrata su nonšalantno sjedile Tereza Kesovija i Jasna Zlokić…. prijavim se za ulaz u avion kad će im stjuardesa
- ovo vam je zadnji autobus za avion. Morate izać s aerodroma
…i njih dvije polako krenu…i počnu komentirat veličinu aviona… kazne za parkiranje…itd itd…. u Splitu su se ponovo srele u busu iz aviona i jedna će drugoj s olakšanjem:
- ma skroz je bila dobra vožnja
- a je…mal avion ali je bilo lipo vrime
- a mislila sam da će nas izmučkat
- ma samo su jako neljubazni
…u tom trenutku…kao da je to čula…zemaljska stjuardesa u Splitu…stane na vrata busa…ugledavši Terezu raširi ruke i kaže: Dobro došli u Split!
- ovo su pravi ljudi! vidi kako su srdačni…..
…bila je oduševljena naša diva…