volim davat poklone...al ih ne očekujem... ne očekujem ih zato jer ljudi s kojima se volim družit... volim samo da su tu...kraj mene... i to mi je najljepšii poklon....

unatoč tome...dobivala sam poklone i poklone... i još ih dobivam... lijepi pokloni...dragi pokloni.... ali i oni od kojih zastaje dah

...imala sam 11 godina...i bila sam na ljetovanju u Rogoznici s bakom...i vraća nas tata kući nakon 2 mjeseca ludovanja.... stanem na vrata svoje sobe...i ostanem tako stajat s otvorenim ustima...gledam ispred sebe ...u dnu sobe...sjaji se pravi pravcati ulašteni pianino ... predmet koji nije postojao niti u mojim najcrnjim maštarijama....
...i stala sam tako...i predugo (kaže još i danas moja mama) ...a zatim sam teškim koracima ušla u sobu.... došla do klavira...sjela ispred njega.... otvorila poklopac ... kažiprstom sam sa strahom pritisnila jednu tipku .....bojala sam se da će sve ispod mog prsta nestat kao mjehur od sapunice... zvonki ton...prekrasan ton... i ja sam gorko zaplakala i zajecala...

...što je dalje bilo nemam pojma... ali ako pitate moju mamu...ona će vam kazat da nikad s više radosti nije djecu dovela kući s ljetovanja ...i da se nikad u životu nije tako prepala. Ona je mislila da će mi srce prepuknit... ona se zapravo prepala...kad je shvatila da ne dišem....i da joj nakon toga nikad više nije na pamet palo priredit nekome nekakvo iznenađenje.....

 . 

...za rođendane očekujemo velike stvari...poklone...al nismo više djeca... u Zadru sam...radim... svježe u braku ...i trebam odradit samo još jedan telefonski poziv (tad je telefon bio rijetka biljka i nije ga svako imao) ... i tad idem doma slavit rođendan sa svojim mužem.... 

zovem ja zovem... nitko se ne javlja... na Boriku sam... uletila na recepciju...i svi sad vrte taj broj...al odgovora nema.... upekao zvizdan...podne je...vrućina... a restoran koji zovem je točno na 2 km od Hotela (možda i manje... u Diklu) .. zovem gazde kući...niko se ne javlja.... .i zaputim se ja pješice u restoran... beštimam...psujem.... i istovremeno tješim sebe samu kako ću brzo kući....i već mi je restoran u vidokrugu kad shvatim...pa jutros oni ne rade! ... idem tako...prema zatvorenim vratima restorana... ne znam čemu se nadam... znoj mi cijedi niz leđa i ne da sam bijesna... nego bi najrađe uzela prvi kamen s poda i bacila im ga u prozore.... Al i na prozorima su zatvorene drvene škure.... već sam se i od muža u mislima razvela....gdje ja sama na svoj rođendan...moram hodat po Zadru.... uhvatim kvaku na vratima.... pritisnem je put dole...a vrata se tiho otvore....

....trepčem očima ne bi li ovako zabljesnuta od sunca...vidila što je u mračnoj unutrašnjosti.... a tu 8 momaka u crnim štofanim gačama...bijela košulja....crveni pojas oko struka.... najveći od njih širi ruke i pusti glas i zapjeva...

.. zastala sam...otvorenih usta..... tople suze spuste mi se niz lice... nije znoj... ramena su se zatresla..... u tišini...
....dojuri konobar...(isto obućen u nošnju) ... zgrabi me... ugura u restoran.....a ja jecam.....
...gazde sijede za stolom ..u kutu...u praznom restoranu...a ispred njih ogroman poklon.... šokirani mojom reakcijom ... mislim da mi nisu ni rođendan čestitali.....

.. ostali su šokirani što neću ništa jest....i sijećam se da su bacili dagnje na buzaru..... i da smo konobar i ja sjedili za stolom.... dok je Bepo i klapa Bibinje pivala...a gazde kuhale meni za rođendan :-)))

(tip s bradom....mamu im njihovu... gdje god se čuje bistro njegov glas ...zabranjeno je za objavu)


.... i tako ide život dalje.... i već smo u idućem desetljeću...stoljeću i tisućljeću... poklona lijepih krasnih... neki su i ovdje opisani 

...kao što je ova prekrasna torta...koja je putovala od IvanićGrada do Splita ... torta kakva nikome živom ne bi pala na pamet... a kamo li da prijeđe toliki put... torta koja je ispećena u ponoća u Ivanić Gradu.... a u 10 ujutro je bila u mojoj kući (jer se vodilo računa da bude svježa) ....i što je najgore...znala sam da dolazi torta... znala sam da je voćna torta.... njih dvije u trebale ić po tu tortu nedaleko od moje kuće...i morale su me pitat gdje je to...na kraju krajeva...morala sam ih pustit da uđu u kuću.... i kad sam otvorila vrata... stojim ja na vratima...i buljim u tortu...a njih dvije stoje ne skalama i čekaju da ih pustim uć u kuću... nakon nekog vremena će Mala:

- hoćeš nas pustit uć ili ja uzimam tortu i idem doma?
-a?
- alllooooo Zemlja zove!
...tad sam se prenila... makla se s vrata... pustila ih proć...one su stavile tortu na stol... i veselo čavrljale oko nje...a ja sam stajala i buljila u stol... otvorenih usta... sa suzama u očima.... tada su i njih dvije ušutile.... sin je shvatio.... stao je kraj mene i zagrlio me....zagrlila me i Mala... a gđa Trillica je samo podigla svoj mobitel i stala slikavat....uplakanu mene...otvorenih usta...s ispruženom rukom prema torti ...a ja sam ono što mi je strujilo kroz glavu opisala sa "...i onda se mi pitamo...Što je ljubav?...što je prijateljstvo? .... Što je ovo? ....nemjerljivo izražavanje ljubavi, niježnosti... želja da se nekog usreći...razveseli...nasmije...ugodno zaprepasti....da se stvori ono što nikome ne pada napamet... i da poveže sve konce da to dođe u pravo vrijeme i na pravo mijesto.... "
(...ma sram je bilo)


...nastavlja se i ovaj život...opet...poslije svega... mailamo...telefoniramo...družimo se....smijemo i umiremo..... i vraćam se ja sa sprovoda.....

.... uđem u bus...sjednem... kad ulazi jedna žena s ogromnim kišobranom u ruci (vani je zvizdan upekao samo tako) i tipka poruke... dođem do nje i kažem: 
- Gospođa Helena s te strane autobusa će Vas sunce ispeć!
- o dušo moja kako si mi!
- evo dobro
- ma bila sam ocu na groblje pa sam slučajno vidila, kako to Bog namjesti, da je jednoj umra otac
- znam bila na sprovodu!
- kako te nisam vidila? Bit će zato jer sam malo zakasnila!
- izašla sam iz kolone i otišla najboljoj prijateljici na grob. Nisam bila od kad je umrla!
- nedavno?
- da nedavno... 2002 godine!
- o dušo moja...zagrli me i poljubi u obraz. Pa da li si je pronašla!
- jesam iz prve!
- kako? ja se nisam ocu znala vratit na grob, a tu sam svako malo...iako znaš...i ja sam lako pronašla oca, to nas je Božja providnost vodila!"
- izlazim iz busa na stanici...kad se ona digne sa stolice... zaustavi autobus... i izljubi me.... i tek tada je autobus krenio dalje...

...niti 3 min poslije ...ako ne i manje...jer ja još uvijek nisam niti u svoju ulicu ušla...dolazi SMS poruka s nepoznatog broja: "Draga moja Elice! Tako mi je drago da smo ovo malo bili skupa! Budi mi radosno, veselo i blagoslovljeno! Pozdravi naše! Voli te helena Papić! :-) (i tri znaka, vjerovatno blagoslova)
(srijeda, 20.7.2011. godine, 17,02 sata)

... i tako smo od skupog klavira... preko privjesaka, pjesama i torti...stigli do jednog SMS-a ...od ne znam koliko tisuća € do 0,20 kn.. a da može i manje novaca od toga... dokazuje i ova pjesma ostavljena u komentarima na mom blogu (od anonimnog pošiljatelja...:-) 

ima ovoga još... ja bi trebala bit jako jako sretna žena...s ovoliko prekrasnih trenutaka... ovako obožavana i voljena... al eto nisam... grintava sam i gotovo!

Zašto? To nije tema ove priče.... 

Poanta? Pa suze su još tu... jecaja više nema....al su usta uvijek širom otvorena da muhe mogu uletit!
....wooooowwwwww......

P.S. srce...ne mogu vodu u usta...ispast će!