....kao djeca smo pisali dnevnike u koje ne bi imali što napisat... pa bi nabrajali stvari koje su nam se dogodile tog dana...gdje smo bili...koga smo vidili...i šta je taj imao na sebi... potpuno nevažni i glupi podaci... blesave i svakidašnje situacije o kojima više niti ne vodimo računa.... možda je to i razlog zašto smo prestali pisat dnevnike? ... ili je razlog što smo se zaljubili i pronašli momka...pa sretan čovjek nema o čemu pisat? ... nije važno... al eto....sjetimo se s vremena na vrijeme s čežnjom tih ispisanih stranica neke bilježnice... u kojoj ništa više ne razumimo ....al one su tu....dokaz našeg postojanja.... i da nam je bilo lipo ...

...danas imamo blogove.... oni se zovu "Moj blog dnevnik" ....ali u njemu više ne pišemo na isti način kao što smo to radili kao djeca.... danas filozofiramo...mudrujemo... iznosimo svoja stajališta, kritike... uglavnom pametujemo ... Odavno je nestalo ono dijete u nama ...kojemu su bile važne druge sitnice.... susreti, stvari koje su napravili .... i pitamo se "gdje je nestalo dijete u nama" ....

...u spomen na to dijete u meni....danas na isti način (kao što sam to radila u prošlom stoljeću i prošlom tisućljeću) pišem današnji post.... 

23.3.2013. godine - subota

Dragi Dnevniče, 

ovo je preludo, da bi bilo istinito. 

Preko jedne radio postaje sam dobila dvije ulaznice za ono što je najavljeno kao "Blues koncert mjeseca" ...i došla sam sa svojom prijateljicom na ulaz ...(o onome što mi se događalo u 22 sata uvečer ispred Marjanskog tunela ...o tom drugom prilikom jer ne spada u subotu)

...kad na ulazu kažem ja svoje ime.... a vratar će: 

- dobila si ulaznice preko radio postaje?
- da! To je prvi put da sam nešto dobila u životu!
- a inače bi platila ulaz?
- pa normalno da ne bi!
- a onda pričekaj da nađem tvoju ulaznicu, da konačno vidiš kako izgleda. ....govori on i vrti sve rezervirane ulaznice...na svakoj ime, ali moga imena nigdje - nema tvoje ulaznice, to su te zezali!
- kako nema? Ali ja sam ih dobila! Di su?
- ajde uđi...nemoj mene sad zezat!
- to je nepravda! ...kažem i uđem ...kad lokal još polu prazan ... stoji tip odgovoran za ulaznice....a do njega Zdenka Kovačiček ... a ja odmah glasno preko dvorane
- pa dobro di su moje ulaznice? Pošteno sam ih dobila na nagradnoj igri!
- kako? Kad?
- pa valjda si ti bio kad su se dijelile!
- pa da li si ušla?
- jesam!
- pa da li si platila?
- nisam!
- pa što se onda žališ?
- ali nije fer! recite mu gospođo.... to je prvi put da sam dobila nešto na nagradnoj igri! ... žalim se Zdenki, a žena me gleda valjda navikla na ovakve Dalmatinske "ispade"

...plesali smo cijelu noć.... koncert je bio ludilo....pjesme iz 70-ih.... Janis Joplin, Josipa..... i iza 2 sata dođem ja kući....provjerila sam što su mi frendovi pisali po Fejsu... dok sam otišla spavat bilo je već 3 ujutro ....

...oko 10,30 sam se probudila cijela "škicana" ....sva mi je koža bila zgužvana od spavanja...i nikako nisam mogla doć sebi.... odmah sam trčala na Fejs objavit da se ne mogu sastavit sama sa sobom ...i dobila 28 komentara....

...morala sam otić na pazar kupit mami neko povrće i kinder jaja.... a onda sam krenula put Pjace, kad se konobarica iz jednog kafića počela derat prema meni

- dođite amo, Danas ste moji! Kod mene stoji novac. Imate plaćenu kavu.
- plaćenu kavu od koga?
- od jednog gospodina!
- ne može to tako! Reci kojeg.
- rekao mi je da ne smim odat njegovo ime. Što Vas briga, pa muško je!

... popijem ja tu kavu...a sunce prži li ga prži.... krenem ja put rive kad tamo....lijep susret...zagrljaj i poljubac s jednim drugim gospodinom koji me odmah zvao na kavu... Ja sam naručila Oranginu i ona je koštala 20,00 kn. Bilo mi je neugodno. Nikad skuplji sok nisam popila.... kad zove kćer i kaže: 

- vjerovala ili ne....al upravo je Tarju išao ugrist tvor!
- gdje si ti?
- u kafiću!
- pa šta radi tvor u kafiću?
- došao je popit kavu...šta ja znam što radi... išao je ugrist Tarju!
- pa zašto tvor hoće ugrist pekinezera?
- a koliko mora bit isfrustriran jedan tvor kad krene ugrist pekinezera?

...odem u pekaru...kupim kruh i kolač ...dođem kući... upalim Fejs.... kad tamo slika mog susreta s rive

...ajme sramote....sad će svi vidit kako mi je bilo drago.... najbolje je da se idem sakrit ispod pokrivača i ne izlazit više van iz kuće.... da! To će ipak bit najbolja odluka... nevjerovatno je koliko se gluposti može dogodit u jednom danu.... promislim....upalim laptop za napisat ovaj tekst...idem upalit svjetlo u sobi...kad eksplodira žarulja...

....dragi Dnevniče....toliko ti stvari imam još kazat, o prekratkim suknjicama

...kako ju je samo mama pustila van? ....al o tome sutra... sad se idem sakrit da me više nitko ne slika.