...kroz život su nas učili da razlikujemo dobro i zlo. Ne znam u kojem se trenutku izgubio taj kriterij vrijednosti. Postali smo ratoborni, borimo se za ništa i sukobljavamo zbog ničega! Dok su nekad zlo činili malobrojni, o svemu smo sa zgražanjem čitali u novinama, sad se tek poneko usudi učinit nešto dobro, a rijetko o tome možemo iščitat neko slovo.

Pogledajte samo novine! Kad ih pročitaš znaš manje nego kad si ih počeo čitat. Ako pratiš nekog pojedinačno uvidiš da nema dosljednosti, lako uočiš gdje i kad laže.... novinari koji postavljaju pitanja na koje nitko ne zna odgovor, tad čuješ ono ratoborno: "Vi ne želite reć ni da ni ne?" "Hoćete kazat da ne znate?" ....tjeranje ljudi da lažu da bi smirili situaciju .... izazivanje panike da bi se vidjelo kako dobro rješavaš problema kojih ne bi ni bilo...

....previše je buke oko nas! Galama koja zagušljuje pa ne čujemo ni svoje misli....mozak nam vrišti, želi da ga čujemo, da napravimo pauzu od tih samozadovoljnih glasova koji očekuju da radiš umjesto njih, koji traže svoja prava da prilagodiš sve zakone onome što njima u tom trenutku paše...

...a Zakoni se donose da postave pravila igre, da svi budu ravnopravni, al' u trenutku kad ih se donese nitko, pa čak i oni koji su ih donijeli, ne misli da se baš to na njih odnosi... tako vrijeme ide.... svega je sve više....olujni valovi ljudske ljubomore, bijesa, zloće, nesigurnosti, lijenosti, nezadovoljstva, samodopadnosti .... pjene se svuda oko tebe.... ne možeš više disat! .... ne ostaje mjesta niti da nosom izroniš na čist zrak....da udahneš.... koga briga za tebe...koga briga za ikoga....samo su oni sami sebi važni dok uživaju radeći sve što je zabranjeno zakonima....ljudski, moralnim....

....da se čaša prelila shvatila sam u trenutku kad bi u strahu skočila iz stolice na zvonjavu telefona, kada su mi se ruke počele trest na zuk mobitela ....dok sam gledala kako zvoni i tko me zove....bacila sam ga, svom snagom, preko stola.... ali ne možeš pobjeći. Odmah idu žalbe, prijeti se novinarima... slušaš vrisku "Vi mene sprječavate!... Vi od mene tražite" ...ma ne tražim ja ništa od nikog....samo sam htjela pomoći, dati dobru informaciju....zovi koga hoćeš...možeš i TV ekipu...i tako sam friško frizirana....

...istovremeno taj blaženi Fejs.... sve se čita... kibicera posvuda.... napišem status "proglašavam dva dana bez mobitela! Ne zovite" ...u roku od 2 minute bio je prvi poziv....drugi nakon manje od 10 min.... eto ih.... jer mora se znat zašto sam 2 dana bez mobitela! ... Što će se dogodit osim što nisam nikome 24 sata na raspolaganju? ...ne može se dogodit da se ne zna što radim dva dana!

... stavila sam slušalice na uši....na najjače.... pustila muziku i šetam se po kući.... nije mi dosadno....moždane vijuge su zaplesale i počele se prisjećat starih melodija iz mladosti.... nakon 2 dana sam se probudila sa suncem u sobi i pjesmom u duši.... spremna sam ili mijenjati svijet ....ili malo promijenit sebe....

....Stoga predlažem nove zakone u kojima će pisat: "Zabranjeno se smijat i dobronamjerno smješkat!" "Ne dozvoljava se grljenje" "Nikome se ne smije zahvaljivat!" ....i Ustavni zakon po kojem će postojat zatvorske kazne za one koji kažu "Volim te!" "Hvala!" "Izvini" "Oprosti!" .... takve stvari će od sad bit nedopustive...

....hoće li tad gospoda s početka ove priče mislit da se to ne odnosi na njih pa će se počet ponašat kao ljudi?...

P.S. kolegicu koja me uporno zvala nekoliko puta dnevno i zbog koje sam bacila mobitel jednostavno sam blokirala. Sad vidim da me povremeno zove al dobije odgovor "poziv se ne može ostvariti". Nazove jednom dnevno, ali na fiksni telefon i jako je fina...i ne prijeti