Počeli smo chatat nas nekolicina….svi otprilike istih godina, istih interesa i podjednakih mogućnosti…jer ne smijemo zaboravit činjenicu da je sat neta tada koštao 25 kn…

Kad smo se u listopadu 1999 godine našli u kavani Hotela Dubrovnik…svi na okupu…. Taj dan su hrvatske pošte bilježile veliki gubitak :-)…ipak, ono što me zaprepastilo je činjenica da je svatko od nas bio upravo onakav kakav se predstavljao!
Sklopljena su prijateljstva, koja i danas traju…i to stvarno prava prijateljstva!

I tada je počela akcija «hoću Internet» i svaki kreten se mogao relativno jeftino spojit na Internet i zezat druge …u sigurnoj i zaštićenoj anonimnosti! Tada me to više nije toliko privlačilo… i velik broj nas je prestao…a zatim se vratio na Internet preko raznih foruma i blogova.

Zašto? Kad smo počeli s chatom tu smo dolazili da bi se zabavili, nasmijali! Bio je to previše skup sport da bi se bavili nekakvim zakulisnim igrama, prevarama! Nitko nikog nije tlačio…i osim što su neki iz dijaspore uporno tražili sebi bračnog druga u RH… sve je ostalo bila zezancija…a katkada i jako velika pomoć! Pa kad sam 2000 godine pisala Microsoftu da sam «stara žena» i da za velike novce koje sam dala za njegove programe hoću stare programe po vlastitom izboru ili dopuštenje da koristim ilegalne programe, jer isti dobro rade, za razliku od novih i plaćenih, zvalo me je iz Švicarske da mi kažu da sjede 2 reda iza Bill Gatesa …i bla bla

Ipak, jako sam dugo pauzirala od interneta…al je zato moj bivši muž bio tu sveprisutan!

Tada sam par puta tjedno, ne baš svojom voljom, već iz bračne solidarnosti, počela odlazit na chaterske kavice! Zvali su ih «kavice na ljulji». Ja sam na njima bila prisutna tijelom, al ne i duhom! Nisam imala pojma s kim sam sve popila kavu…ni odakle su ti/te došle, iako su one/oni znali skoro sve o meni. Tada sam postala fobična glede chatera, a i ljudi! Od njih par stotina s koliko sam popila kavu…dojmila me se jedna djevojka!....

Ipak, zbog određenih privatnih razloga bila sam tu prisutna svojim nickom…i tada sam počela uočavat određene stvari:

Ako zanemarimo one koji chataju iz dosade, jer su bolesni ili poslom vezani, pa im je to jedina veza za svijetom, da bi se malko razonodili i zabavili….ostaju žene koje:
1. traže nekog s kim mogu satima razgovarat, jer im to nedostaje u braku
2. traže bogatog muža (haha :-))
3. traže nekog za…kako da to nazovem…»siguran seks»..odnosno, osobu s kojom će kontaktirat kao da su u najvećoj ljubavnoj vezi, ali je ne žele ni blizu sebe
4. traže neku avanturicu

… i muškarci (više ili manje slobodni) koji:
1. traže avanturu
2. kako ih je strah da «uživo» nekog nađu i zavedu, to rade preko neta…nadajući se da će neka prava žena njih «upecat»
3. traže ženu

4. traže osobu s kojom će ostvarit platonski osjećaj pripadnosti

Kako mi ljudi prilaze s povjerenjem...saznajem stvari za koje ni sama ne mogu vjerovat da postoje! Znate li vi koliko platonskih ljubavi ima na netu????

Znate li koliko ljudi komunicira preko neta, maila, mobitela godinama, a da se nikad nisu vidjeli?

Znate li koliko ima višemjesečnih zaruka onih koji se nikad nisu vidjeli?

Znate li koliko ima takvih „veza“, a da isti nikad nisu vidjeli pravu fotografiju svoje „drage/og“?

Da li se vraćamo u doba renesanse kada smo spremni otić u boj samo vidjevši pogled svoje drage na nekoj prastaroj i namještenoj fotografiji, s "njenim" tangicama (ona kaže da su njene)..na grudima...umjesto čipkastih maramica????

i pitam se…da li smo stvarno toliko otuđeni i sami da nam je svaki kompliment toliko potreban da bi zbog njega danima visili na chatu, mailu…čemu god…da bi zbog toga zapuštali djecu, veze, posao…..

Ne smijemo zanemariti činjenicu da je ovakav način komunikacije, ukoliko se koristi u svrhu međusobnog upoznavanja, u biti vrlo neiskren, pa ma koliko god pokušali bit iskreni. To je jednostavno zato, što sugovorniku dajemo sliku sebe onakvu kakvi mi sami sebe vidimo, a ne i sliku onog što u stvarnom životu i jesmo. I tako, svako, više ili manje namjerno, pokušava sakrit svoju «nemoć» i pokazat svoju «moć»
(Ako vam ovo napisano nije jasno, pošaljite mi na mail popis od Vama 3 najdraže životinje, ali počnite od najdraže)

…i opet ode ja sa chata…i opet se vratim nakon podosta dugo vremena…i prepoznaju me ljudi…ali su se pojavili i novi tako da sam se odmah u startu sukobila s 4 muškarca koje sam pitala: «da li oni to skroz ozbiljno ovdje traže ženu?»….ja sam bila u šoku onim što su oni pisali…a oni u nevjerici i šoku što ja tako nešto mogu glasno kazat! ..a kamo li pomislit!

Nestalo je i bon tona, pa ti uredno nepoznate osobe ulijeću na šapat ili na private i traže razne (uglavnom sexualne) usluge, a kad im ne odgovoriš napadnu te da: "kakva si ti to bezobrazna osoba koja im ne odgovora na njihove perverzije"…."da nisi od sapuna da ćeš se izlizat"… Iz svega se vidi velika doza tolerancije, demokracije i kulturnog nivoa osoba koje se tu javljaju. jednostavnim jezikom radi se o perverznom kupleraju u kojem svi ostaju praznih rukava...osim onih koji to čitaju iz zabave...i umiru od smjeha...

Srećom…na blogovima i ovakvim posrtalima smo još uvijek zaštićeni na neki način, a razlog je …nazvala bi ga «previše slova»…ovdje je stvar statična i treba se puno čitat da bi se o nekome nešto saznalo, a onda ovi "novokomponirani chateri" tu nemaju baš što i tražit..

Ipak, nedostatak dobre zabave, nedostatak opuštenih kavica, doveo je do toga da se neki ljudi druže na ovaj način…a povremeno i uživo. Takvima svaka čast….a ostale možete vidjet po kafićima…Internet…

internet caffe u Dubrovniku...u zelenilu parka na plaži...
na osami, usred zelenila, u blizini mora...tko bi odolio chatanju???

ili onim običnim :-) ...u kojima radi bežićna konekcija na net....

...danima sam gledala ovog tipa s laptopom u krilu ...čak se i svađao glasno s onim s druge strane linije :-))
tako da si postavljam pitanje: da li je pio piće u društvu ili sam???

Come sempre io ti do la mia fiducia
male a me... tu non faresti mai
e anche se l'assenza tua mi brucia un po'
non e' niente, si lo so
proprio niente, si... pero'...

Dove vai quando non sei con me
cosa fai quando non sei con me
tu non sai quello che sto passando
tu non sai quello che sto pensando adesso io
dimmi se sono soltanto ombre e niente piu'
quelle che io vedo intorno a te
quando non sei con me, non sei con me

P.S. imam prekrasne crne čipkane tangice (ne mogu ih navuć na sebe već 10-ak godina) i crne haltere iz sexy shopa u Parizu (ni njih već 30 godina ne mogu na sebe), koje traže svog princa iz bajke, pošaljite mi adresu :-)) (kao da ćete primjetit da ih ne mogu navuć :-))))

P.S. 2. ova priča je otišla još dalje i u još dublje sfere našeg života, ako kako se upravo odvija negdje drugo, o tome ćemo nekom drugom prigodom