Zaboravili smo ljubav

U tvojim očima sad se netko drugi ogleda
i uranja u njih kao u plavi ocean,
tvoje ruke sad nekog drugog grle
nježnošću koja je bila naša,
svoj osmijeh sad drugome daruješ
razgaljujući mu dušu,
naše noći više nisu naše,
već ih krade taj stranac
što poput vjetra dođe noseći prašinu iz pustinje.
Zaboravio sam ljubav
i dopustio da brige dana zasjene moju dušu,
zaboravili smo ljubav
i prekrili je suhim lišćem godina neplodnih,
kržljavim plaštem kojeg su crvi izjeli.
Nismo je vidjeli u slabosti duha,
neiskusni vođeni emocijama varavim.
Tjerao sam te od sebe i dozivao,
odlazio si i vraćao se
svaki put bogatiji spoznajom koliko me voliš,
a ja nisam primjećivao u sljepilu bremenitom
tvoju zaigranost, iskre u očima
i zaljubljeni pogled.
Probudio sam se
prekasno
otkrivši ljubav koja se krila iza oklopa mog ledenog,
spoznajući je kako nadilazi tijelo i čula.
Kad otvorio sam oči više te nije bilo
tu kraj mene, za mene,
ponio te zov novih svjetova
u potrazi za onim što već imaš,
mamilo te saznati istinu o ljubavi
iako si je već znao
svaki put kad bi se susreli gledajući se u oči.
Zato si okretao pogled…
Zaboravili smo ljubav
i sad odvojenim stazama krećemo na novo putovanje
nadajući se da ćemo otkriti nešto bolje
od onog što već savršeno jest.
Žalim zbog sna koji me shrvao i nije mi dao
da vidim tvoje ozareno lice kad si mi dolazio ususret
čak i onda kada si smrknut bio,
jer, možda, još bi bio tu
da te nisam neznajući odgurnuo.
Ali, nema te,
s drugim dijeliš poljupce bez ljubavi
u zanesenosti koja će proći…
Svejedno, blagoslivljam te mili
na tvom putu traženja
jer znam da ćeš na kraju pronaći
sebe.
Još mi dolaziš u mojim pustim noćima
kad mi se u duši smrači bez uzmaka,
bez mogućnosti za bijegom od sebe
i spoznaje da sam te otjerao i izgubio.
Možda nam se jednom putevi opet ukrste,
možda nikad,
i zato je ovo oproštaj
bolan
jer zaboravili smo ljubav
za koju obojica znamo da jest
već sada,
prekasno.

(9. lipnja 2010.)

www.boris-pecigos.com