Tišina

[čitati šaptom]

[s prstom na usnama]: Šššš!
Umiri se i slušaj…
Čuješ li!?
Tišinu…
Kad se umiriš u sebi
i prestaneš imati potrebu nešto govoriti,
kad otjeraš misli koje ti stalno kradu pažnju,
kad u tebi ostane ništa, pa se uplašiš da nećeš postojati
ako su usne nijeme i um odsutan, ego bez identiteta,
i kad se ipak prepustiš tom ništavilu
svjestan da nemaš bogzna što izgubiti
osim odgovora na pitanje stranaca "a tko si ti?",
tada, tek tada
u najtišem ponoru postojanja
otkrit će ti se Život,
tih, a prepun zvukova miline,
miran, a zapravo pun kretnji,
baš poput šume
koju doživiš tek kad zagrliš stablo
i osjetiš njeno pulsiranje,
kad zamijetiš titraje milijardi živih stvorova oko sebe,
a ti si jedan od njih,
jer spoznaješ da ovdje nisi uljez odvojen od te slike,
pripadaš tom drvetu, toj šumi, tom gorju...
zapravo, nema kraja nabrajanju
jer granica ne postoji
između onog što si ti i cijelog Svemira.
[s prstom na usnama]: Šššš!

(25. travnja 2010.)

www.boris-pecigos.com

Tišina (Šuma u meni)
2010., akril na papiru, 65 x 50 cm

 .