Umjetničko stvaralaštvo. Što ono meni znači? Zašto i kako sam se našao ovdje? Što (danas) želim s time? Postavio sam si neki dan ova pitanja kako bih si malo posložio kaos u glavi koji s vremena na vrijeme nastane pod neprimjetnim utjecajima životnih zbivanja, kada malo pomalo izgubim kontakt sa svojom istinom. Pokušavajući napraviti reda i staviti stvari na svoje mjesto (definirati ih), povuklo me iznenada u čudan prostor inspiracije. Potekla su i kroz moju olovku ostala zapisana na papiru zanimljiva razmišljanja. Možda ih krivo zovem razmišljanjima, jer se poslije nisam mogao sjetiti o čemu sam to točno pisao; više je to izgledalo kao da sam oruđe nadahnuća (bez ulaženja u teološko ili filozofsko objašnjavanje pojma). U ovom članku prenosim te, rukom na papiru napisane riječi u gotovo nepromijenjenom obliku, samo malo stilski dorađene.

Boris Pecigoš: Zen mandala, 2012.
akril na kartonu 24×24 cm, na platnu 60×60 cm

Započeo sam slikati s 31 godinom zbog samopomoći – kroz slikanje izraziti konflikte zbog kojih sam imao strahove, napade anksioznosti i panike. Primarni izraz su mi bili boja i pokret. Kasnije su kroz taj način izražavanja počeli izlaziti i drugi sadržaji, ne samo konflikti: želje, čežnje, promišljanja o životu i duhovnome, osjećaji vezani uz prirodu i prikazi energije, tj. bitka prirode. Izraz je ostajao isti – boja i pokret. Nisu me zanimali intelektualni koncepti umjetnosti, kao ni želja da vjerno prenosim oku vidljivo.

Kako opisati neopisivo? Kako pretočiti u razumljive riječi ili shvatljiv oblik osjećaj, slutnju ili viziju sačinjenu od bezbroj nejasnih i nepovezanih slika? Kako definirati nešto što uporno izmiče svakom pokušaju definicije i klasifikacije? To su moja pitanja, umjetnička, filozofska i duhovna.

Mislim da čovjek najdalje što može stići jest pokušaj. Pokušaj kroz tisuću riječi, kroz igranje s kombinacijama riječi (što naveliko rabe pjesnici, filozofi, teolozi i drugi teoretičari), kroz prikaz samo jednog kadra, jedne jedine slike ulovljene sjećanjem. Po meni, apstraktni prikaz, ako govorimo o likovnim umjetnostima, najbliži je način, nešto što možda najneposrednije prikazuje suštinu stvari. Iako je i on ograničen na dvije (ili tri) dimenzije, format podloge, vidljivi spektar boja i materijalne materijale, ipak, ne ograničava se jednim figurativnim prizorom. Najbliži je način jer se neopisivo prikazuje neopisivim. Jest da je to prevođenje jednog stranog jezika u drugi strani jezik (kojeg često ni ja kao autor ne razumijem, da odmah demistificiram pojam umjetnika stvaratelja). Gledatelju preostaje da sam pokuša prevesti poruku, ili još bolje, da pokuša osjetiti osjećano. Slika je tada samo medij, posrednik, materijalni posrednik između šireg prostranstva duha i Univerzuma, i nas koji smo ipak bića ograničena prostorom i vremenom.

Boris Pecigoš: Moj voljeni vulkan, 2007.
akril na platnu, 100×80 cm

Tu je još jedan element – gledatelj/promatrač. Koliko god elokventan bio u “prevođenju” prikaza, ili koliko god bio prijemčiv na osjetilne i nadosjetilne podražaje utkane u djelo, gledatelj posjeduje vlastite filtere izgrađene kroz odgoj, edukaciju, iskustva, društvenu klimu itd., pa je jedino moguće da poruku primi subjektivno i možda sasvim različito od izvorne namjere (ako uopće možemo govoriti o namjeri) ili kasnije interpretacije autora (rekao bih ipak posrednika ili medija).

Bi li se umjetnik onda trebao truditi objasniti svoje apstraktno djelo? Ponekad naslov djela može usmjeriti promatrača na ideju koja se željela uprizoriti (uobličiti, materijalizirati). No, mnogo ovisi i o tome što umjetnik želi? Želi li ostaviti trag u povijesti umjetnosti!? Želi li stvarati u skladu s trenutno vrijedećim akademskim načelima!? Želi li stvarati oku ugodna djela na više-manje komercijalan način (ono što je traženo, što je u trendu)!? Želi li zaintrigirati određenu klijentelu izborom tema!? Želi li se samo zabaviti!? Želi li proniknuti dublje u sebe i bit stvari!? Želi li prenijeti poruku!? Ili pak, ponešto od svega nabrojenog!?

Moja potraga je potraga za mirom kroz umjetničko izražavanje. No, upravo iz nemira koji postoji dok potraga ne završi (ako ikad završi) nastaju novi radovi, istraživanja, eksperimentiranja, isprobavanja, preispitivanja, traženja, nezadovoljstva, odbacivanje ili uništavanje radova koji “nisu to”…

Osim osobnih previranja tu su još i utjecaji umjetničke scene, one službene, akademske, kao i nezavisne; danas su to prilično šaroliki utjecaji. Nisam se jednom izgubio pokušavajući naći “pravi put” u onome što drugi umjetnici ili pisci o umjetnosti imaju za reći. I svaki put bih se na kraju vraćao k sebi. Možda na taj način nikada neću postati uspješan, poznat i utjecajan umjetnik, no, je li u konačnici to cilj umjetnika!?

Da, kao i svaki čovjek, trebam priznanje, potvrdu da sam dobar umjetnik, a u konačnici i novac za kruh. I lijepo je ako to postane nusprodukt umjetničkog stvaranja. Ali ako to postane cilj, bojim se da takav umjetnik prestaje biti umjetnikom, ma koliko god njegova tehnika bila tehnički savršena, i ma koliko njegovo ime prelazilo preko usana utjecajnih osoba na umjetničkoj sceni.

Dakle, pišem sve ovo da posložim kaos koji je trenutno u mojoj glavi. Vraćam se k sebi! Moji počeci i izvori su bili izraziti neizrazljivo, sebe radi. Interpretacije su sporedne. Ima toga dosta, i lijepoga i ružnoga, što je već izašlo, a još više ima onoga što tek treba izaći.

Boris Pecigoš: Postojim da stvaram, 2012.
land art, Pašerov prevjes na Medvednici

Kroz land art otkrio mi se još jedan element (uz boju i pokret u apstraktnom slikarstvu) – kontakt s prirodom, vrlo konkretno dodirivanje rukama kamena, drveta, zemlje, koje, osjećam to, mnogo znači, iako (još) ne znam objasniti što točno znači.

Land art konstrukti (VIDI) na prvi pogled promatraču mogu izgledati besmisleno i jedan nalik na drugi. I u pravu je, ako gleda površno. I svi kinezi na prvi pogled izgledaju isto. Damo li si vremena uroniti u taj narod, pažljivije ih promatrati i upoznati ih, otkrit ćemo milijardu jedinstvenih osobnosti. Tako je i s land artom (ali i s drugim tipovima umjetničkih radova) – svaki kamen je drugačiji. Hoće li promatrač gledati površno ili pokušati uočiti detalje, i osjetiti ono utkano u takav rad!?

Ima nešto magično u hrpi kamenja posloženog jedan na drugi. Slučajnog šetača prirodom to ipak zaintrigira. Neke potakne da i sami nešto slože (pogotovo djecu!), one malobrojne pak da ih sruše (što također nosi značaj, ne nužno negativan).

U svakom umjetničkom djelu tajna je u stvaranju, a ne u promatranju i eventualnom uživanju u prikazanome. I gledatelj, ako je dovoljno osjetljiv i otvoren, može u nekom djelu osjetiti stvaralački čin. Možda doista više nije toliko važno sviđa li mi se ili ne sviđa neki rad, je li rad likovno korektan i originalan, već može li se promatrač povezati s kreatorom umjetničkog djela i osjetiti stvaralačku silu!? Nije važno hoće li i sam biti potaknut da likovno stvara, već povezuje li se s istom moći u sebi. Mislim da je to onaj moment kada svatko od nas prepoznaje i sebe kao stvaratelja, ne samo onog umjetničkog, već stvaratelja svog života.

Napisao Boris Pecigoš, 25.09.2012.
www.atelier-hayat.com

.