Potonuće u tišinu
Božica noći me doziva
bez glasa
da joj se prepustim u nijemom vođenju
zapletenim putevima duše,
kroz titraje slika i odraza u zrcalima,
kroz povike koji odjekuju bezbroj puta.
Doziva me nečujno da je slijedim očiju zatvorenih
i vodim se za bezvukom,
da rukama ne tapkam tražeći put i oslonac,
već da joj vjerujem
da je tišina ono što najbolje mogu čuti,
bezobličje ono što najjasnije mogu razabrati
i da je dodir najprisniji tek kad zaboravim na ruke.
Doziva me božica noći
u svoje carstvo bez početka i kraja,
duboko i prostrano kao ocean
u koji tonem bez grča za posljednjim udahom
i bez glasa poziva upomoć,
bez želje da se domognem svjetlucave površine
gdje sam mislio da se nalazi moje spasenje.
Prepuštam se njenom zagrljaju
u kraljevstvu tišine
bez prizora i zvukova, osjeta i mirisa,
i ne znam više jesam li mrtav
ili življi nego ikad prije.
(15. studeni 2009.)
Potonuće u tišinu I
2009., akril na platnu, 140 x 70 cm
Potonuće u tišinu II
2009., akril na platnu, 140 x 70 cm
bglavac
edin.kecanovic
