Poput drveta

Širim ruke i pružam ih u visine, dotičem nebo
spreman primiti sunčeve zrake, toplu kišu i blagi vjetar
u njedra svoja, baš poput grana raskošne krošnje
drveta koje korijenjem svojim u velikim dubinama zemlje
oslonac nalazi i hranjive sokove siše
iz te maternice što svu djecu koja svijetom hodaju porodi,
drveta koje deblom svojim dva svijeta spaja,
a ja mu u zagrljaj trčim da se u jedno biće stopimo,
jer ja sam to drvo.
I da mi vjetrovi sve lišće otpušu i oluje grane pokidaju,
da me vatre sagore do panja ili crvi pojedu iznutra,
da me satre čovjekova sjekira ili grom raskoli,
da me nezamisliva nevolja snađe,
ponovno ću niknuti i prema nebu rasti,
opet ću suncu se smiješiti
i smjeni godišnjih doba svjedočiti,
pupanju mladih zelenih listova,
iznenadnim ljetnim pljuskovima,
živopisnom umiranju vanjskoga ruha
i pojavi inja na golim grančicama.
Da, kad će izgledati kao da me smrt snašla
oživjet ću opet,
jer korijen moj je dubok u okrilju Majke,
a duh je životni kod Oca čuvan.

(8. studenog 2009.)

www.boris-pecigos.com