Okupan vodom studenom
Izranjam iz jezera vode bistre kao kristal,
svježe koja s nagosti moje ispire
travke nevremenom uzgibane,
ne s muljevitog dna, jer tamo ih više nema,
već one na površini što poput opne guste
razdvajale su dva svijeta,
svijeta vode (mog svijeta)
i svijeta iznad, na splavi od trske
gdje Majka zemlje, Juanita,
ruku žuljavu mi pruža da okupan i čist,
s kapljama koje još klize niz kožu sjajnu
iziđem kao novorođen u prisan njen dom,
taj ploveći svijet na vodama bezdana
mračnog i studenog
što tajne i stvorenja čudnovata krije,
gdje bez straha sam ronio,
a sada znam da oboje mogu - biti riba i čovjek,
da sve trunje tog bilja vodenog
koje zamućivalo je prazninu
na jednom mjestu se sakupilo,
daleko od mene, daleko od plovila
gdje sa ženom obitavam mudrom
skrbnicom Majkom obilja zemaljskog,
jer isplivao sam gol i okrijepljen,
sa spoznajom da i zaroniti je
opet u dubine te vode planinske
jednako kao i uz kotao sjediti
kraj Juanite
dok čarobno jelo sprema.
(7. srpnja 2009.)
irida
bglavac
