Noćna mora / Otkrivenje

Kako u taj mrak ući?
Znam, Anima, voditeljica duše moje
k Animusu me dovela
na rječici djetinjstva,
jer spreman sam pogledati u tminu
očiju širom otvorenih,
suočit se sa samim sobom
i onime što bih mogao naći.
Zakoračujem odvažno u ropotarnicu prošlosti
dok u grudima me steže tjeskoba,
slabašno se svjetlo pali,
no, do prašnjavih artefakata
ne nalazim ništa.
A onda… crnilo, mračna duplja,
tamnija od najtamnije noći.
Bože, što li je ovo!?
Ne uzmičem, već odlučan otkriti
tajnu boli
spreman sam ući u to…
Krik!
Uz vrisak skrećem pogled,
ne, ne mogu to gledati,
oči mi se iskrivljuju, mute se,
sljepilo me hvata,
a panika preplavljuje moje tijelo…
∼
Osujećena je slika o meni:
mislio sam da sam duša od čovjeka,
dobrica bezazlenog izraza lica
i dobroćudnog pogleda.
A u tmini se tolika agresija krije,
mržnja sposobna oduzeti život.
Izabrao sam u pojavnosti biti žrtva
ne sluteći da zlostavljač sam ja,
onaj iz tame
zrcaljen u drugima,
u udarcima onog čije me sjeme stvorilo,
u udarcima njegovog drugog izdanka,
u udarcima života.
Zar sam to doista ja???
Onaj koji je žudio za smrću, njihovom ili svojom?
Trunak svjetla obasjao je zvijer što krila se
od pogleda i od svjesne spoznaje.
Što da radim?
Pustit je ne smijem, ranit će druge,
zaboravit je u tmini, ubit će mene
rukom koju podigao bih na sebe
ili bolešću opakom.

Molitva mi ostaje,
molitva za oprostom,
molitva za ljubav koja rane cijeli,
molitva za svjetlost prihvaćanja
i preobrazbe.

(22. prosinca 2009.)

www.boris-pecigos.com