Kiša

Nebo se teško spustilo nad grad
i oblaci tmasti
pritišću moju dušu,
a suze kiša krije
dok slijeva se niz kosu
i obraze promrzle.
Drhćem na vjetru koji šiba,
slomljenog kišobrana
kraj nogu odbačenog,
i ne bježim u zaklon,
tja čemu?
Odjeća uz kožu slijepljena
od potopa tog silnog,
i zadnji trag topline gubim.
Kiša, taj pljusak gromki
spire suze
koje sad slobodno teku,
suze boli neke drevne neznane,
koje cijede se niz vrat
sve do zemlje crne
i lokve blatnjave u kojoj stojim
cipela promočenih.
Lije iz oblaka nebeskih
i iz duše zemaljske.
Mirim se jer, trenutak to je
kratak, prolazan i važan,
voda ta iz oka nebeskog i mojeg
čisti, krijepi, hrani.
Proć' će
i sunce ću ponovo vidjet!
Ali isto znam tako
da oluja druga doći mora
u kolu života zacrtana,
pa učim je primat
kao i sunca zrake,
u strujanju nepostojanom
tog prirodnog toka
života i vremena,
iako boli i zebe i straši,
i radije je doživjeti
više volio ne bih
bez ognjišta toplog.

(10. veljače 2009.)

www.boris-pecigos.com