Još nisam spreman umrijeti

Ne sjećam se otkud sam došao,
kao da i nisam
osim iz ništavila u postojanje,
a trenuci oni jasni
što poput bljeska se jave
pa odmah u izmaglici nestanu,
spoznaju samo blijedu nose,
preslabu
da bi strah minuo.

A um? Vjerom se tješit’ mogu
u pročitano,
u riječi proroka i učitelja,
gurua, istraživača i sretnika
s okom trećim otvorenim.
Mili mi se što čujem,
slike lijepe i
prizore života što nas čeka
s druge strane,
a koji već živjeli jesmo
u jednosti,
u pojmu tom sada mi nespoznatljivom.

Ali kad sâm to ne iskusih
jer pamćenja nemam…
Kako da siguran budem?
Osim po vjeri, koja ipak
samo vjera jest,
nit’ znanje’, nit’ spoznaja
iskustvom začinjena.

Dok dolinom ovom smrti i suza hodam,
psalam to pjeva,
zar veselit’ se ne bi trebali
času smrtnome kad pokuca?
Jer, čemu strah i sumnja
uz vjeru jaku?
Zašto bol, jecaj i plač?
Radost bi nas prožeti trebala
za svaku smrt koja dođe,
za duše te sretne
koje iz pakla ovog na put svjetlosti krenu?

Mudre su i svete riječi
glasnika i pisma njihovih,
no život stvarni drugu priču prede…

Ni ja
umrijeti ne želim (a budem),
pa molbu šaljem na Izvor
da posao svršim barem
zbog kojeg sam došao:
ljubav da za sebe izgradim
i s drugima je dijelim,
moć stvaranja u materiji
bez vezivanja da okusim,
roditeljima da oprostim, obitelji,
ljubavnicima,
pa kad se konačno osvrnem
da mognem reći
– dobar je ovo život bio.
Zadovoljan duh svoj da pustim
u svjetove o kojima sam slušao
i da uvjerim se sam
– je li tako, ili bolje.

(19. svibnja 2009.)

www.boris-pecigos.com