Gorski kristal

Nema čuvara blaga, zvijeri što bi nas rastrgala
niti rastopljenog kamenja u kojem bi živi izgorjeli.
Nema toga.
Sve su to bile samo slike u glavi…
Al' otkud bih to znao prije!?

Ipak, krenuli smo u pustolovinu, četvorica nas:
Ja,
Ja zabavljač, s glazbalom koje je nebeske zvukove sviralo,
Ja dječak,
Ja nevidljivi,
na putu u staru šumu iz djetinjstva
uzbuđeno marširajući cestom prašnjavom.

Drvenim i trošnim stubama u dubinu smo sišli
četiri puta dolje,
osjećajući strah od progona,
a zapravo strah od ničega.

Napušteni rudnik i ono što zemljom se činilo
skrivalo je tajnu:
gorski kristali blatom umrljani,
golemi,
čekali su da izneseni na svjetlost budu,
već izvađeni iz utrobe gore,
pohranjeni, čekali su…

Od kog?
Od mene prije mene?

Ostavština bogata neiskorištena u dubinama leži
četiri razine ispod korijenja šumskih stabala.
Jesam li spreman da je pred ljude iznesem?
Znam li što ću s njima kad ih operem vodom bistrom
od sloja prašine koja ih je krila?

U potrazi sam dugoj bio koja me do izvorišta dovela,
otvorile su se dveri spoznaje i riznice duše,
ali za dalje putokaza nema.

Možda je to dovoljno!?
Znati da ispod kala tog prozirni kristal postoji…

Odbaciti bih trebao nevjericu zbog koje vizija je nestala.
Pokazano mi je da vidim,
da znam
i da se usudim
primiti taj sjaj na dlan ruke svoje,
da nas četiri Ja
kroz četiri ljestve u šumi mračnoj
u svijet se svakodnevni vratimo
s jasnoćom kremena
u rukama uzdignutima prema suncu,
da počnemo kao Jedan stvarati
život dosad ispisan samo snovima.

(28. rujna 2009.)

www.boris-pecigos.com