Danas sam umro...

Dijete.
U igri je raslo maštom hranjeno:
– Kad narastem bit ću…
Snovi su se pleli i u klupko mrsili,
zamršeni klupko nestvarnosti,
a ideje životom okrutnim ludima su nazivane.

I dijete umre.

Mladić nesigurno korača
u nepoznato,
užasnut zahtjevima “zrelosti”.
Bunt se rađa.
I potraga…
… staza zavojita
dračom i cvijećem mirisnim,
dolovima i klisurama,
suncem i vjetrom ledenim,
znanjem i izgubljenošću
u tami šume
obilježena.

I mladić umre.

Stablo cedra postade,
visoko,
krošnje hladovinom obdarene
i korijena snažnog duboko u zemlji uprtog,
znanjem, duhom i mirisima rajskim bogato,
pod koje se mnogi utekoše.
Raslo je ono i grane širilo
u šumi cedrovoj
sa stablima drugim,
sve dok ga duh ne napusti.

I stablo cedra umre.

Rika tigra tada se šumom začula,
snažna jeka životinje gizdave
animalnom snagom prožete
i umiljatošću nekom,
koju na rubovima šume znala je
čeljad i poštovala.
Tigar taj uz mirise šume
i druge je tajne čulima prizivao,
pjev ptica i šum lišća, zrikavaca zrik,
boje živopisne pod zrakama je sunca vidio,
s duhovima prirode razgovarao
i u snove dolazio.

I tigar umre.

Sjećanja mi rubom svijesti lete,
snen sam još, al’
tugu jasno razaznajem,
puštam je da se tijelom mojim razmili
i suze niz lice mi namami
da se oprostim sa životom starim.

Danas sam umro.
Opet.

I budim se…
Tko sam?

(5. svibnja 2009.)

www.boris-pecigos.com