Zadrhtala je tvoja mreža, na čas,

ti, pauče, u velove meke, kao žena obučen..

od pamtivijeka te slikaju po zidovima hramova

gdje žrtvama nema broja..

Kristalna dvorana tvojih čeljusti

mamila je svjetlom

nekom novom spoznajom ljubavi

koja samo paravan bijaše..

 

Krv duše si ispijao

sebe poput boga smatrao

neznanim zalutalim letačima se hranio...

Poznam te od pradavnoga

prvog ugriza tvoga

i pratim te

do zadnjeg tvoga pokušaja

da i dalje nevine ispijaš

i njihovom snagom se napajaš..

 

Zadrhtala je tvoja mreža

jer sam pokidala neraskidive niti

prevelika su i presnažna krila moje istine

da je zadržiš

i do kraja zarobiš...

Tvoje mreže

uvijek će neki jači leptir pokidati

Ja sam tek oslobodila rosu sa niti tvojih

koja je žednim usnama stremila...

 

Još uvijek su na mojim krilima čiste boje nevinog

prozračnog jutra

u kojem slijećem na garavu kosu mamurnoga Pana

i dodirujem cvijet

na bijelom vjenčiću

kojeg je vila splela

za svoga dragana..

 

Ti pleti,

samo pleti dalje

svoje dušolovke...

Jednom će ti ponestati niti

i negdje ćeš čekati

svoju zadnju metamorfozu

u sve one

čije duše si zarobila

pa za sebe čuvala

Sudbina ne čeka dugo

kotač ne stoji na mjestu..

Moja jutra

opet su plava, bijela, i zlatna

jer mreže više nema,

Samo uzlet

i beskraj

Onoga koji me čeka

i koji me je uvijek čekao...