Nju neću nikada zaboraviti. Visoka, koščata, izbrazdana borama, ali vrlo tužnih očiju. Stalno je plakala dok smo razgovarale.

Njoj bi u životu trebalo biti dobro. Naradila se, ali i zaradila i više nego pristojno sredila svoju egzistenciju. No ona me ojađeno pitala šta da radi, objašnjavajući: "Sve sam dala svom djetetu, a sad, sa svojih 74 godine, nemam kud..."

Dok otvaram karte, pitam je čisto ljudski, zašto je dijelila imovinu za života, zar njezino dijete nije moglo čekati dok mu to ne pripadne po Božijem redu? No, ona je samo htjela sve najbolje svome djetetu, pa je odmah sve prepisala na djete, jer nije mogla više trpjeti navaljivanja i moljakanja. No to sebično dijete je čim je dobilo potpisano vlasništvo doslovno podivljalo.

Plačući mi pokazuje modrice od pada niz stepenice, a gurnulo ju je njezino vlastito dijete. Pitam je je li zvala policiju, ali ona opet plačući kaže da nije jer se stidi. Nju samo zanima hoće li se njihovi odnosi popraviti.

Otvorene karte ukazuju na malo dublju patologiju i prisiljena sam joj popisati ustanove kojima se treba obratiti za pomoć. Ona molećivo pita zar ne mogu ja nešto učiniti. Objasnim joj da je pogriješila s tim prijevremenim popisom, a da njezino dijete ni prije toga nije baš lijepo postupalo prema njoj, a sad jedva čeka da se ona makne.

Iskreno, i mene su pekle njezine suze...

Pouka svima...napišite oporuku...,objasnite nasljednicima (i sebi) da nasljeđivanje tek po smrti vlasnika ima svoje opravdanje...

Slijedi: Mene moja majka nikada nije zagrlila...