Opet me puštaš da poletim

novi je dan, novo jutro, možda nova lica

 a moja krila, otežala su od stvarnosti,

 i  teških kapi rose životne

 tek malo su više od tla

 ne sanjajući nebo,

jer ti me opet puštaš

 a ja se ne opirem...

 Znam, opet ću zaroniti u sumorje grada

 ulaziti u prazne zjene onih koji snova nemaju

(,...a i moji su nekako pri kraju..ali ih još imam)...

Prići ću kamenom bogu

kojeg su zarobili svojom  praznom željom

da bude njihov podložnik

njihov priležnik

neki ljudi

 koji ne vide da taj bog još uvijek šara po pijesku

 i govori o svojoj čistoj  slici

 koju nitko ne želi vidjeti

jer ga svi gledaju svojim očima...

Potražit ću  zgužvani kolaž

 netko me je volio

 čekao moj savršeni portret da stvori

 a ja nikako nisam mogla stajati na mjestu,

  jer

 ja  letim

 ali moja duša miruje,

 trebalo je sačekati trenutak tišine..

 

Otići ću

 u neku galeriju sna

 na čijim vratima kameno srce spava

 i čuva ulaz..

Dotaknut ću ga

 svojom vjerom u život

 (..neki će me naivnom i smiješnom proglasiti..)

 i ono će se otvoriti, znam..

 Pokazat ću mu kako bajka ipak iza svega

može postojati...

A onda ću opet, svojim putem

kroz pustinju,

do prvog izvora Tvojega,

gdje čuvaš cvijet za mene,

da ponovo

 opet snažna

 u novi smiraj poletim

 onako tiho

 onako

 nevidljiva za sve

osim za Tebe..