Često sam sama i tada se zanesem u misli koje me zaokupe i odvedu u neslućene daljine. Na ulici ili u tramvaju mi se doga|a da ljudi oko mene postanu nestvarni a ono o čem razmišljam dobiva oblik stvarnosti.

U isto vrijeme se krećem, obavljam neki određeni posao, no ja sam zapravo sva u mislima na nekom drugom mjestu.

Ljudi to nazivaju maštanjem i kažu da je to u manjoj ili većoj mjeri prirođeno mnogim ljudima.

Ovaj puta sam stajala na tramvajskoj stanici čekajući tramvaj koji već dulje vremena nije stizao.

Kao samo od sebe, pomislila sam

“Gospode, pomozi da što prije stigne!”

Često se obraćam Gospodinu u naoko beznačajnim prilikama, no kada se jednom navikneš zazivati ga, onda to zaista i postaje “uvijek”. Pomislila sam kako zapravo ne bih trebala za takove sitnice tražiti Božju pomoć. Ta tramvaj će stići, sada ili za pola sata, no stići će! Pa nije život u pitanju!

Opet razmišljam: da, to je milost. Milost da mogu biti tako bliska sa mojim Gospodom i imati puno povjerenje u Njega, da je uvijek sa mnom, i da za Njega nema velikih i malih stvari, posebno kada se radi o djetetu Božjem.

Milost; kakva divna milost! Kao da se stvorio još netko tu uz mene ili u meni i taj Netko mi kaže umilno i nježno:

“Da, to je milost. Milost jer te ljubim. Znaj da te uvijek vidim i pratim tvoj put. Uvijek ti dajem priliku da odabereš ono bolje rješenje. Uvijek ti pružam ruku da ne padneš.

” Da, sada od kada sam obraćena, kao da odgovaram. Što je bilo prije? Zašto sam prije bila sama?  Zašto Te, o Gospode moj, nisam prije upoznala i doživjela?

“I tada sam bio s tobom, ali me nisi me vidjela. Nisi me prepoznala. Kada sam dopustio nevolje na tebe, i tada je to bila milost! Trebala si zatražiti pomoć od mene, no ti si je tražila od ljudi. Dizala si glavu i mislila si da možeš sama.

Da si prije uvidjela i shvatila opomenu, prije bih ti pomogao, jer milost moja je i tada bila s tobom. I onda, kada si htjela biti kao drugi i činiti ono što oni čine da me razjare, moja milost je bila prisutna.

Morala si upoznati strahotu grijeha i dubinu pada, da bi mogla shvatiti veličinu milosti, koja ti je u dio pala, jer te ljubim kao zjenicu oka svoga – jer si moja!

Kada je mržnja počela tražiti put do tvojega srca i prijetila da te odvuče daleko od mene, ja sam je zaustavio i nisam dopustio da ti otruje dušu.

Zar to nije bila milost? Kada sam stavio u tebe osjećaj osamljenosti i napuštenosti, kada si bila nesretna i nemoćna i uvidjela da ti niti jedan čovjek ne može pomoći, milost moja ti je ukazala na mene.

Kada si shvatila da ono što ne može čovjek, može Bog, potražila si put do mene. Još uvijek nisi shvatila da te Duh Sveti zove i želi dovesti do mene.

Tražila si me, ali uvijek na krivome mjestu ne shvaćajući da te grijesi tvoji odvajaju od mene. Kada si to shvatila, nastojala si biti boljom i ne griješiti.

Uvijek iznova, uviđala si da ti je to nemoguće. Bivala si boljom, no teret grijeha ležao je na tvojoj savjesti.

I tada je moja milost bila s tobom.

Ja sam pritisnuo teret na tvojim plećima, da bude još teži! Bilo je to upravo onoliko, koliko si mogla podnijeti. Kada je postao neizdrživ, glas Duha Svetog postao je u tebi jači i ti si zavapila: “Isuse, pomozi!”

Tada je dozrelo vrijeme. To je bio dan tvojega spasenja! Duh Sveti te je vodio u pokajanje i spoznaju da ti grijehe i sav teret koji nosiš, može oprati samo moja krv. Krv koju sam već prije dvije tisuće godina prolio na Golgoti.

Ta spoznaja je sada doprla do tvoje savjesti, do tvog uma i srca.

Kajala si se, a ja sam ti oprostio sve tvoje grijehe.

To je bila milost Božja i ti si je bila svjesna. Sav teret je sišao s tebe i ti si slavila silnu pomoć Božju.

Vidio sam te, čuo sam te i radovao se: još je jedno dijete našlo Put!

Zar to nije bila milost? Samo, ne zamišljaj da je to kraj. To je početak! Ne obećavam ti put posut ružama. Ne! Kažem ti:

“Uzmi križ svoj i hajde za mnom!”

Kada ti bude teško, ja ću ti pomoći nositi teret.

Plakat ćeš, no kroz suze ćeš pjevati, jer ja sam s tobom!

Ništa neću učiniti silom. Kada me budeš tražila, bit ću tu.

Budi spremna. Očistit ću iz tebe sve ostatke zla, dok ne postaneš ono što sada tako želiš:biti kao ja.

Ako ustraješ, neću ti uskratiti svoju milost. Vodit ću te do kraja puta i tada ćeš me vidjeti, jer ćeš biti kao ja i stići ćeš do cilja svojega puta, do Oca, mojeg i tvojeg – u svoj pravi dom – u Vječni dom!” Slušala sam, svojim duhovnim ušima znajući da je Sveti Duh, našao put do mog duha i da je moj duh shvatio da je to milost. Silna milost Božja!

Upravo je dolazila stanica na kojoj sam trebala sići.

Tek kada sam sišla, zapitala sam se: “A, kada sam uopće ušla?