Život uvijek čeka kritične trenutke da bi tada pokazao svu svoju blistavu stranu.

Paulo Coelho

U jednom trenutku sjedajući ispred trijem star kuće mog prijatelja Masnoga u Lici koja je od zadnja kuću u zaseoku udaljena oko 3 km,i smještena u šumici koja ima divno ime Ježev gaj, prestao sam misliti i bezlično sam buljio u daljinu,lagano me ali sigurno počela me omamljivati domaća kruškovača. Masni je otišao u lov a, još se nije vratio.

Odjednom me iz tog polupijanog stanja, probudi čudan lepršavi zvuk i još nježniji dodir po licu. Osvrćem se ali nevidim ništa,ali i dalje čujem lepršavi zvuk, koji postaje sve nježniji i nježnije. U tome trenutku sam pomislih pukao sam do kraja, e  svaki ti čast budalo jedan! Tada čuh čuda pitanje ? Za liječenje tjelesnih i duševnih bolesti imamo liječnike,lijekove i bolnice. Koga imaš za liječenje duhovnih rana? Kod si u depresije, u samosažaljevanja, sa samoubilačkih misli, Kad si žalostan,umoran, Kad se bojiš nekog čovjek, kada nemaš građanske hrabrosti, Kad te je strah reći nešto u javnosti Kod kompleksa manje vrijednosti, Kad pomisliš da si nesposoban za posao, obitelj, brak, Kad se ne osjećamo dobro, kad osjećamo hladnoću srca Upamti najteže su duhovne rane i ožiljci koje si ti nanio voljenim osoba, i koje su one nanijele tebi!

Moj banalni odgovor bez puno razmišljanja je bio imam mog psihologa,koji me je i poslao na Velebit. Tad dobih odgovor. Život ti treba biti zabavan. Sotona se poigrava s tobom, ne mari on za tebe treba mu tvoja duša, obrati se Isusu i reci „Isuse,ti si tu. I ja sam tu“.

Pogledaj Bog Otac te gleda, stoji pred tvojim vratima tvoje duše,kuca i čeka da mu je otvoriš i da ga primijetiš. Nakon tih riječi nježni glas je utihnuo.

Par minuta kasnije dolazi moj prijatelj Masni sa nazimkom (mlado od divlje svinje) i s njim još nekim čovjekom. Masni me upoznaje s tim svojim čovjekom, a taj čovjek je bio njihov svećenik. Upoznali se popili po jednu rakijicu, malo pojeli slanina i na odlasku mi svećenik kaže“ bilo bi dobro da dođete kod mene na jednu pravu životnu ispovijeda“.

Masni mi je ujutro onako nehajno rekao otiđi do svećenika, i ja sam bio. Nevoljko sam otišao, i nije mi sada žao. Nakon životne ispovjedi osjeti sam neko olakšanje i shvatio da me Bog drži na svom dlanu, otada jednom mjesečno odem kod tog svećenika, sad mog duhovnika.

Hvala ti Bože na svemu što si mi dao.