Morcote je malen gradić na samoj obali jezera Lugano, smješten podno brda Arbostora, na nadmorskoj visini od 800 metara.Mediteranska klima oblikovala je i ukrasila vegetaciju palmama, oleandrima, mimozama i mnogim drugim biljnim vrstama karakterističnima za to podneblje,a arhitetonski stil dobio je pečat srednjovjekovnog utjecaja moćnih vladara Lombardije.. U povijesti se prvi puta spominje u X stoljeću, kao grad tvrđava, sagrađen da bi čuvao i nadgledavao trgovinu koja se živo odvijala između Italije i Švicarske, stvorivši od njega največu luku na jezeru .No strašna kuga koja je 1847 godine harala tim područjem pokosila je i stanovništvo tog grada, ostavivši samo sedam familija živima i tako zapečatila njegovu sudbinu .Danas je to poznato turističko mjesto koje u svako doba godine vrvi od posjetioca i šetača uzduž jezera, diveći se kulturnim spomenicima bogate povijesti. Jedno od takvih spomenika je i crkva Santa Madona del Sasso, sagrađena na vrhu brda iznad samog mjesta, do koje se dolazi kamenim stepenicama, njih 404, a pogled koji se proteže pred očima posjetioca veličanstven je i redovito svakog ostavlja bez daha.
Tu bi za vrijeme poslijepodnevnog odmora, potražila svoj mir u tišini kapelice, sagrađene potkraj XIII stoljeća u romaničkom stilu, čiji se detalji vide još jedino izvana, dok je unutrašnjost crkve stoljećima bila preuređivana, a potkraj prošlog stoljeća restaurirana i vraćena u jedan od predhodnih stilova…onaj renesansni .
Smjestila bih se na jednu od malobrojnih klupa pokraj samog oltara, zatvorila oči i uživala u savršenoj tišini i ugodnom hladu za vrijeme ljetnih vručina koje bi dosezale i do 40 stupnjeva celzijusa.Pjesma crčka i miris kandila znao bi me opojiti i uspavati pa bih se samo ispružila na tvrdoj klupi i utonula u san.
U jednom od takvih popodnevna dok su mi se oči već po običaju sklapale, a duša tonula u mir,dotakne me ruka jedne žene, blagih crta lica i živih očiju….
Zamoli me da umjesto nje upalim svijeću jer joj ruke nekontrolirano drhću , a tako bi rado održala svoje obećanje i zahvalila se Madoni na pomoći. Nisam ju pitala koje molitve je Madona njoj uslišala, već sam se digla i podipirući je jednom rukom u koracima s njom prišla oltaru…
Dugogodišnja reuma od koje je patila,kako mi je kratko spomenula, nije joj dozvolila da se poklekne pa sam ja to učinila umjesto nje, ponavljajući riječi molitve koje je šapatom izgovarala. Njezin umirujući i blagi glas ponese me i pretoči i u moju molitvu. Ne znam koliko sam dugo klečala sklopljenih ruku i šaputala njezine riječi, no kada sam se digla već bolnih koljena shvatih da sam sama u crkvi. Istrčala sam iz crkve tražeći je ..no od nje nigdje traga….Pomislih da sam sve to samo sanjala i vratih se ponovo unutra da pokupim svoju torbu koju sam ostavila na klupi.Pokraj nje nađem stari molitvenik za kojeg znam da nije tu prije ležao. Uzmem ga oprezno, gotovo pobožno u ruke, okrečući požutjele debele listove. Iz njega mi ispadne izbledjela slika žene sa djetetom u naručju, na čijoj poleđini bijaše napisano ime Maria i godina čije sam samo prve dvije brojke mogla pročitati 18.….Lice žene imalo je obrise one što me trenutak prije oslovila i ja se lecnem, što od neugode…što od iznenađenja….Je li ona jedna od onih familija, duša, što su te sudbonosne 1847 godine preživjele kugu ?
Pitala sam se što mi to Madona poručuje u čijem okrilju provodim svoja popodneva…Zapitam se koliko sam se puta svih tih dana zahvalila i zapalila svijeću i posramljeno shvatih da to nijednom nisam učinila…
Tada je moja ruka zadrhtava dok sam svijeću palila, pokušavajući ponavljati riječi molitve koju sam netom uz pomoć te žene izgovarala…
Ne znam zašto se meni upravo takve, nevjerojatne stvari događaju, uvijek ponovo i u krajnje neočekivanim trenucima i teške za povjerovati...no s vremenom se više i ne pitam jer znam...
Zaista, čudni su putevi Gospodnji !
bglavac
edin.kecanovic
