Sve je izgorilo...Sve je izgorilo u velikom požaru...Sve ono što su njeni roditelji sticali godinama i ono što je ona stekla za mnogo manje godina, sve je otišlo. Doduše velika sreća je bila da su oni ostali živi...ali trebalo je početi život ispočetka.

Roditeljima je samo rekla: "Ja odlazim odavde. Ako već moram početi ispočetka, idem tražiti gdje će mi biti lakše početi". Uzela je kartu u jednom pravcu i krenula. Došla je u jedan gradić, činilo joj se da je podsjeća na njen rodni grad i odlučila je da tu ostane. Tada nije bila svjesna da isuviše daleko od rodnog grada, tamo gdje nikoga ne poznaješ i gdje te ljudi ne poznaju, nije lako živjeti. Nije vjerovala pričama da su nostalgija i samoća neprijateji koji nagrizaju iznutra i ne daju ti da budeš sretan...

Našla je posao, ali na žalost samo na pola radnog vremena, tako da je morala veoma štedljivo živjeti, ako je htjela preživjeti.. i još je odvajala nešto malo svojim roditeljima. Njima je bilo teže...

Uskoro se u gradiću pročulo o njoj, njenom dolasku. Na poslu je bila vrijedna, s ljudima koje je sretala u prolazu bila je ljubazna...Činilo se da je stekla poznanike.A prijatelji...Njih nije bilo puno. Bila je jedna žena, koja je voljela plesti i kad je čula da je to i našoj junakinji hobi, pitala je što misli o tome kad bi nekada zajedno provodili vrijeme u zajedničkom im hobiju.Tako da su uspostavile kontakt i tako se rodilo jedno lijepo prijateljstvo.

Jednog je dana nazvala prijateljica i rekla joj: "Berni, moj prijatelj iz djetinjstva se ženi. Televizor, koji je imao u momačkom stanju mu je mali, pa je htio da ti ga donese. Rekao je da će navratiti danas".

"Znaš ja ne mogu od njega tako uzeti. Ja ću od njega otkupiti", odgovorila je .

"Ne, ne , to bi on svakako bacio. Njemu ne treba", odgovorila je prijateljica.

"Dođi molim te i ti kod mene. Meni je cijela situacija jako nezgodna. Ja tog čovjeka uopće ne poznajem!", kazala joj je naša junakinja.

Kad je spustila slušalicu, uhvatila je tuga. "Neka barem neko danas dođe", mislila je "ovo je prvi rođendan, daleko od mojih roditelja i mojih prijatelja!". U tom trenutku joj je bilo žao šsto nitko u njenom okruženju nije znao kad joj je rođendan.

"Nije važno", tješila je sebe. "Barem imam kolač kad oni dođu!".

Prvo je došla njena prijteljica. Zatim je došao Berni. Donio je televizor, namjestio antenu...Sjedili su i pričali. Berni i prijateljica su imali zajedničke prijatelje, zajedničke teme. Pričali su i o Bernijevom predstojećem vjenčanju. Divili su se kolaču. To je kolač koji se tradicionalno pravio za njen rođendan. Prije ga je pravila mama. Sada ga je prvi put napravila ona. Željela je to da im kaže, to za rođndan, ali joj riječi nisu prelazile preko usta.

Bila je to prijatna večer. Berni se prvi ustao da krene. Za njim i prijateljica. Kad su već obukli cipele i otvorili vrata da izađu, prijateljica joj se okrenula i rekla:

"Umalo ne zaboravih! Danas je tvoj rođendan. Sretan rođendan!" i tutnula joj u ruke paketić. "Nadam se da se nisam prevarila. Ovo je tvoj omiljeni parfem!"

"Sretan ti rođendan", rekao je Berni. Nadam se da je televizor ono što si u ovom trenutku najviše trebala...".

A ona...Osjetila je samo da je u grlu nešto guši...Kada je zagrlila prijateljicu, suze su krenule same. Ona je plakala...plakala...

"HVALA VAM", izustila je nekako."Tako sam SRETNA, SRETNA, SRETNA..."