74. BOG I ZMIJA

 

        “Ti si me stvorio, Ti si stoga za mene odgovoran”, govorila je zmija Stvoritelju. “Zašto bih se ja osjećala krivom što mi je u ustima otrov? Ti si tako htio”.

        “Hm”, reče Stvoritelj, i pogladi bradu.

        Pao je hlad večeri na zemaljski vrt; ptice su se vraćale u gnijezda, glasovi u tišinu. Poput vrtlara na odmoru, Gospod se uputi  vrtom, zagledajući zasade; pomalo nehajno, pomalo uživački, pomalo odsutna pogleda. S lica Mu se nije moglo čitati je li ponosan, ili je zabrinut, ili je rastužen, ili je rasrđen, ili je ravnodušan.

        “Ti si odgovoran i za Evino očijukanje sa mnom”, nastavila je zmija, bešumno vijugajući za Gospodom.

        On zastane pred grmom neobičnih bijelih čvorova, koji su čekali noć da bi se rascvali. Zamišljeno je promatrao još-nerascvjetane.

        “Hm”, ponovi gledajući zaključane cvjetove, a obraćajući se zmiji. “Ti si Mi, po istini govoreći, učinila popriličnu uslugu. Pristala si da budeš ono lice u drami, koje se javlja kao pokretač radnje, uvjetno govoreći, nesreće. Pristala si i na to da te svi zdušno zamrze. Ali valjda znaš da Ja tebe volim koliko i  Evu”.

        “Ah, Evu, pusti Evu”, ljubomorno će zmija.

I doda sumnjičavo, i s malom strepnjom:

“Voliš li me koliko i Adama”?

        “Naravno, koliko i Adama”.

        “Ah, Ti voliš sve i svakoga”, zasikće zmija odjednom ljutita, i vjerna svojoj naravi. “Nije li to suštinski nepravedno? Zar ne postoje stvari dobra i zla, zar ne postoje stvorovi svjetla i tame? A Tebi kao da je svejedno – zmija i Adam kod Tebe su na istomu”.

        “Zmijo, draga Moja, Ja jednako volim sve i svakoga. Ali ne zaboravi, i ja sam glumac u Svojoj predstavi, a ne samo njezin redatelj. Ja glumim suca, redara, gnjev, udarac, pogibao, smrt. Znam zarikati, oglasiti se gromovito, kao što znam biti luda, zaljubljena frula. To se, zmijo, zove predstava. No vjeruj, svi su Moji glumci Meni jednako dragi i dragocjeni”.

 

        I dalje je gledao još-nerascvjetanu raskoš.

        “Vidim, nije ta tvoja predstava mačji kašalj, Veličanstvo! Ali kako ćeš ju odigrati kako valja, ako se ne iznajmiš čuvstvima ljubavi i mržnje”? zlobno će zmija, u nadi da je makar malo podvalila Svevišnjemu.

        “Draga moja, dobar se glumac predaje svojoj ulozi do kraja. A najbolji glumac u jeku te posvemašnje predanosti zna, da on nije svoja uloga. Imaš li još koje pitanje”?

        Zmija otpuza pod grm i odatle stade pljuvati otrov put Boga.

        “Ja neću da me voliš! Ja želim izaći iz kola takve ravne ljubavi bez smjera i stava! Ja neću da me voliš zato što sve i svakoga voliš, hoću da me voliš - ako to uopće hoću – zato što sam to što jesam, zmija! I da Ti kažem još i ovo: mrzim Te, a mrzim Te po Tvojoj volji, i najradije bih te izujedala da sebi dadem oduška”!

        Stvoritelj, sućutnik, pruži ruku pod grm.

        “Hajde, ujedi Me, ako je istina to što govoriš“!

        Zmija se ukoči pred rukom, oči joj zasvijetliše slijepom vatrom; ali ruku ne ujede. Kao na nečujnu zapovijed, u taj se čas otvoriše listom svi cvjetovi noćnoga grma, oglasi se bijeli orkestar tame.

        “Ne znam što mi je danas”, prošapće zmija. “Kao da nisam u svojoj koži. Ili sam lagala da Te mrzim”.

        Stvoritelj dohvati zmiju, i ovije ju Sebi oko zapešća, poput narukvice. Zmija se tu smiri, njezine se rubin-oči poluzatvoriše. Iz grma tada istrči jedan zbunjeni miš; u blizini se oglasi svježa žaba. Ali se omamljena zmija ni ne pomakne.

        “Što je zmijo, jesi li i dalje nevjerna svojoj prirodi”? upita Bog.

        Da se mogla nasmiješiti, zmija bi se nasmiješila. Umjesto toga, slabašno je trznula repom. A onda progovori, sanjivo, jedva čujno:

        “I dalje mi je ono prvo pitanje, Bože, tu, u račvi jezika. Da, moje iskreno čuđenje još uvijek glasi: kako, do vraga, možeš voljeti svakoga jednako”?  

“Oh, zmijo, to je jednostavno. Zato što Sebe volim jednako”.

       

        I što Mu možeš?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)