Jučer sam pratla rasprave, tenzije i hipertenzije, iskrenost i dosljednost koju su neki iskazali o tome, što misle, kako je ovdje, na ovom portalu, ima li smisla ili je besmisleno ostati ovdje, tko treba ostati a tko ne..

Ne zamjerite, sada ću ja biti iskrena, i izraziti svoje mišljenje, pokušat ću to  izreći, a da ne zadirem u mišljenja drugih..

Mnogi, koji su tu od početka, znaju, kako je sve to bilo.. Svi smo došli sa nekim miljeom u sebi, netko je bio dijete, došao otvorenog srca, i ...vremenom je malo i odrastao, netko je došao kao ranjeno dijete, i nikako nije uspio do kraja zaliječiti svoje rane, netko je došao vrlo zreo i odrastao, zaboravivši, kako je to lijepo, ne biti uvijek ozbiljan, pa se ponašao kao roditelj svima koje je smatrao nedoraslima, zapravo...

Svatko je ovdje ušao sa nekim ciljem, nekom namjerom.. Naše duše znaju svoje puteve..

Ovo ovdje je naša mala škola, neću reći, naša mala klinika, ali, bude i to na moment..kada ranjena i bolesna djeca u nama traže pomoć

Da, ovo zna biti i teška škola, ovdje se itekako vodi borba, naizgled sa drugima, ali uvijek, sa samima sobom..Borba sa našim egom, koji konstantno traži pohvalu, hranu, da ostane jak.. Bude ovdje itekako dizanja perja, i često više ne prepoznajemo te perfidne igre, koje baš taj naš nadobudni ja, sa nama igra..

Odrastao čovjek, koji sačuva mudrost (a ne nezrelost) djeteta u sebi, prepoznat će te igre.

I kultivirati taj dio u sebi, koji neprestano traži podršku.. Dok je dobiva, dok nekoga ima da hvali i hrani, sve je u najboljem redu..

Ovaj portal je poput šahovske ploče..Igramo igru, ali, unaprijed smišljamo poteze.. ne smijemo izgubiti..Igramo protiv nas samih..

Učimo se kako igrati..Postajemo velemajstori. Ali ne odustajemo..

E, tu dolazimo do onoga, o čemu htjedoh najviše pisati: NE ODUSTAJEMO...

Da, ovo je mjesto koje nije za djecu, ovo je mjesto koje će ih možda još više raniti, baciti na koljena, razapeti, mjesto koje je bolesno, puno frustracija, ali..To mjesto smo MI, SVATKO ZA SEBE sami odabrali..

Sa nekim razlogom su ovdje i oni, za koje mislimo da ne bi trebali biti, pa ona nježna djeca, koja su u ovaj dvorac uletjela, kao u bajku, pa tužna izašla van, ne shvaćajući, zašto svi ne vide taj svijet tako čisto i jednostavno, kao oni..

Svi mi smo ovdje, da zagrlimo jedni druge, iako je to ponekad teško..Gotovo nezamislivo teško.. Ali kad ta težina prevlada u nama, pokušajmo koliko možemo, na trenutak uroniti u tišinu, i povezati se sa Onim, koji nas sve gleda jednakim pogledom, i sve nas voli na jednak način..

Možda smo ovaj portal baš zato odabrali?

Poslušajmo sebe, kada na trenutak pustimo da nas ego pobijedi, i počnemo bivati "mudri", i klasificirati duše, rangirati ih..

Ponavljam, svaka je ovdje sa nekim razlogom.. Nema tjeranja kući, ako je tu, odabrala je segment života ovdje, kao dio svoje kuće..

Ako je duša u opasnosti da se razboli ovdje, mislim da će sama naći lijek za sebe, ako do toga dođe..

Duše znaju svoje puteve..

Mi smo tu da ih pratimo dio puta, nikako da ih odvraćamo.. Bar ja tako mislim.. Svatko misli drugačije..I opet, vraćam  se na onaj manifest, kojeg je Biby iz srca i duše napisala.. Molim uredništvo da ga opet objavi.

Tek da novopridošla djeca ne pobjegnu odmah.. Pustite malene u ovaj plavi svijet..

I ne bojte se.. Već će oni doći na svoje..

Ja vjerujem u njih.. Jer sam u početku bila poput njih.. I mislim, da se opet vraćam djetetu u sebi, ali onom koji je prošao svoj put, od ranjivosti i nezrelosti, do mudrosti..Ali, ne one mudrosti koja zvoni na sve strane..Čisto, one mudrosti obješenog čovjeka, koji visi naglavačke, i gleda svijet, smiješeći se, jer nije više u opasnosti..

Eto..to ja mislim o ovom portalu..I tu ostajem, dok ga ima. Ponekad sama, ponekad okružena mnoštvom, ali uvijek, sa mogućnošću uranjanja u svoju tišinu, koju smatram najvećim blagoslovom...