Što su davni ljudi ostavili uklesano na kamenim stećcima dalekog Kavkaza? Kakve su ih misli zaokupljale u susretu s prolaznošću? Kako one odjekuju u stihovima suvremenih pjesnika koji nisu poricali smrtnost niti su okretali glavu pri samom spomenu konačnosti postojanja? I na koji sam način ovu vječnu tabu temu likovno interpretirao?

U ciklusu slika pod nazivom “Post mortem”, inspiriranom starim azerbajdžanskim epitafima na stećcima iz 16. i 17. stoljeća, u deset sam se prizora bavio vlastitom smrtnošću i strahom od nje, pitanjima (bes)mislenosti postojanja, te sam usput lijepo pokopao neka svoja beživotna i već poluraspadnuta trupla vjerovanja.

 

Pogledaj svih deset slika u online galeriji (ovdje su slike presitne). Svakako povećaj fotografije kako bi vidio opis i inskripciju svake slike (i na engleskom i na hrvatskom). LINK NA GALERIJU

Slike su iz 2013. godine, akrili na platnu dimenzija 80 x 120 cm.

 

 

1. Hej, okreni se!

Hej, okreni se!
Ja sam u vječnosti.
Ti privremeno.
(Epitaf na azerbajdžanskom stećku iz 16./17. st.)

 

 

2. Zašto sam ovdje?

Došao sam na taj svijet, i je li on time dobio štogod?
Otići ću, i hoće li se time izmijeniti štogod?
O, kada bi netko mogao sad reći, zašto li sam ovdje,
Ja, koji iz prašine dođoh i koji se u prašinu vraćam.
(Epitaf na azerbajdžanskom stećku iz 16./17. st.)

 

 

3. Prolazniku

Prolazniče, nemoj se gorditi što si živ.Ti si još na putu, a ja sam već doma.
(Epitaf na azerbajdžanskom stećku iz 16./17. st.)

 

 

4. Danas sam umro

Danas sam umro.
Opet.
(Stihovi iz pjesme "Danas sam umro" Borisa Pecigoša (1974. - 20__.))

 

 

5. Zla kob

Tinta mudraca, rekoše mi nekad tako, dragocjenija je od krvi mučenika, pa me oružnici preklaše.
(Epitaf na azerbajdžanskom stećku iz 16./17. st.)

 

 

6. Sretnici

Kako ste sretni, vi koji bezbrižno prolazite pokraj nas, blago vama! Niste izloženi ogovaranju, neprijateljstvu i međusobnim zadjevicama.
(Epitaf na azerbajdžanskom stećku iz 16./17. st.)

 

 

7. Povorka

Do zadnjeg su trena
nesvjesni
kad napokon shvate
zaprepašteni
da raka na njih čeka
svakoga iz te vječne povorke
likova grotesknih.
(Stihovi iz pjesme "Povorka" Borisa Pecigoša (1974. - 20__.))

 

 

8. Kad čovjek umre…

Kad čovjek umre, zakopati ga bilo gdje, po mogućnosti ispod nekog drveta, zaravnati zemlju i što prije zaboraviti.
(nepoznato, narodna predaja)

 

 

9. Zašto bol, jecaj i plač!?

Zašto bol, jecaj i plač?
Radost bi nas prožeti trebala
za svaku smrt koja dođe,
za duše te sretne
koje iz pakla ovog na put svjetlosti krenu!?
(Stihovi iz pjesme "Još nisam spreman umrijeti" Borisa Pecigoša (1974. - 20__.))

 

 

10. Post mortem

Umrijeh u nadi da će smrti mi nešto novo donijeti
Čarolije nesta, pređe u nekakvu golemu prazninu
O kako sad ne znaš onu pjesmu slavnu i predivnu
O komadu neba, i o svežnju granja, o ptičijem peru
To na što smo svikli bilo je živjeti
Sada o tom svijetu nema niti glasa
Niti nas 'ko traži, nit' 'ko za nas pita
Toliko je mračna, tamna moja noćca
Svejedno, da l' ima uopće prozora
Kada ni u vodi nema mi odraza
(Stihovi iz pjesme "Post mortem" koju je napisao Cahit Sıtkı Tarancı (1910. – 1956.))

 

 

Post mortem je bio predstavljen publici na četiri izložbe:

U KASTVU 31.08.2013. u Gradskoj loži Kastav iz 16. st., koja je prikladno suvremenik spomenutim stećcima. Izložba je bila dio kastavske manifestacije “Pod Ložom – Iznad svih”, koja se održava uz potporu Grada Kastva i Turističke zajednice Grada Kastva. Organizatorica i idejna začetnica manifestacije je Morana Knez-Trobec.

U ZAGREBU je ovaj ciklus predstavljen 3.09.2013. na Strossmayerovom šetalištu. Ulična izložba se održala u sklopu “Gornjogradske likovne kolonije Stross 2013” u organizaciji HDLU Zagreb i Turističke zajednice grada Zagreba.

“Post mortem” se ponovno mogao pogledati u Europskom domu Zagreb 14.-30.04.2014. i potom 5.-12.06.2014.

Četvrta i posljednja izložba postavljena je u galeriji Theta u Zagrebu 25.10.2014. – 31.03.2015.

 

 

 

Recenziju ciklusa je napisala akademska slikarica Krešimira Gojanović

“Post mortem” – novi slikarski ciklus Borisa Pecigoša

U svom novom ciklusu slika, zagrebački umjetnik Boris Pecigoš istražuje u našem društvu često tabuiziranu temu smrti i prolaznosti, sintetizirajući kao i do sada u svom radu likovnu umjetnost i duhovnost kroz potragu za odgovorima na neka univerzalna egzistencijalna pitanja. Ciklus “Post mortem” inspiriran je starim azerbajdžanskim epitafima na stećcima iz 16. i 17. stoljeća i svaka od deset slika iz ciklusa predstavlja prizor koji odgovara nekom epitafu ili pjesničkom retku, kojega Boris promišlja u likovno – poetskoj maniri, te nam kroz boju i stihove u meditativnoj atmosferi prenosi svoje kreativno iskustvo, gdje se Eros stvaranja suprotstavlja ništavilu, odnosno ponekad egzistira skupa s njim u cikličkoj dvojnosti našeg materijalnog življenja.

Koloristički izražajne, s jakim kontrastima, nove Borisove slike predstavljaju svojevrsni ekspresivni odmak od dosadašnje njegove apstraktne poetike, gdje su boja i ritam dočaravali različita emotivna stanja, ali i susrete s energijama i pojavama iz prirode. U ciklusu “Post mortem” fluidnost i ritmičnost Borisovog rukopisa sada se kristalizira u jednom centralnom obliku kao na slikama “Hej, okreni se!” i “Zašto sam ovdje?”, gdje kameni stećak dominira kompozicijom, svojim žarko crvenim tonovima suprostavljajući se hladno plavoj tmini pozadine, kao podsjetnik živima da ne gube svoje vrijeme na Zemlji, ni svijest o prolaznosti i njezinom prividnom besmislu.

Na sljedećim slikama prizori dobijaju širu perspektivu, kameni stećak kao komad nepokretne stijene postavlja se u kontrast s crvenim krošnjama drveća, koje sugeriraju transformaciju u prirodi. Opet, na slici “Povorka” ispod velikog crvenog stabla zaleđeni likovi u bijelom suočavaju se s tamnim kvadratom iskopanog groba, koji poput nekih tajanstvenih vrata jednog dana čeka svakoga od njih. Utrnuće svjetla, utrnuće smisla na slici “Zašto bol, jecaj i plač?” nastavlja se i na slici “Post mortem”, koja sva u melankoličnim plavim tonovima dočarava osjećaj bezvremene samoće u perspektivi udaljenog stećka, no tmina ipak nije potpuna, jer na tlu nekoliko sitnih žutih cvjetova raspiruje svjetlo u mraku – krhko, ali ipak neuništivo sjeme novog postojanja.

Čitav ciklus zamišljen je kao niz prizora koji se nadovezuju jedan na drugi, meditativna staza za putnika namjernika i podsjetnik za gorde, gladne duhove o smislu poniznosti pred veličanstvenom silom života, koja podjednako stvara i uništava, i kao takva je neophodna za kontinuitet življenja, i ne samo kad je u pitanju fizički proces umiranja našeg tijela, nego i kroz kontinuirano psihološko sazrijevanje, unutar kojega se mudar pojedinac uči svjesno otpuštati odumrle emocije i životna uvjerenja, preživjele odnose, ego drame i igre lažne moći u kojima se ne nalazi istinski smiraj duše.

Prolazeći u meditaciji kroz prizore Borisovog ciklusa, prisjećamo se i svojih osobnih susreta sa smrću kada je nešto bitno odlazilo iz našeg života, usuđujemo se zaroniti u veliku samoću osobnih gubitaka i oproštaja, u podzemni svijet skrivenih strahova, ali i novih inspirativnih nadahnuća, sa sviješću da nema svjetla bez prolaska kroz tamnu dolinu i nema istinske autentičnosti bića koje nije sposobno spoznati sebe u svojim mračnim dubinama, podjednako kao i u svojim najsvijetlijim uzletima. Tražeći odgovore u samoći i ako su dovoljno hrabri da ne pobjegnu od vlastitih strahova, neki ljudi pronaći će i izgubljene dijelove vlastite duše, te će ih pretočiti u riječ, u sliku, u kreativno iskustvo kao simbol regeneracije, baš kao i na Borisovim slikama, koje nas pozivaju na još jedno “svjesno putovanje” i dublji susret sa samim sobom.

mr. art Krešimira Gojanović

 

www.boris-pecigos.com

.