Voljela bih pisati o dnevniku, no umjesto dnevnika proteklih mjesec dana, strpat ću svojih 20 godina u jedan tekst. Isprike unaprijed ako sam pogriješila temu. 

Moje prvo sjećanje... 

imala sam 3 godine, a moj brat 2. Igrali smo se pokraj kauča, a mama je sjedila na stolici i pila kavu. Na TV-u su bili crtići...zezala sam ga kako imam 3 godine, a on samo 2 i pokazivala prstima broj 3... 

Moje zadnje sjećanje...

Mame nema. Radi sezonski. Ja čistim kupaonu, perem suđe, zaljevam cvijeće, spremam, bacam nepotrebne i istrošene stvari...i obavljam druge kućanske poslove, pišem ovaj tekst. 

Između ta 2 sjećanja je 17 godina...izdvojit ću samo par sjećanja u tih 17 godina. Zašto sam danas takva kakva jesam? 

Kao i većinu drugih, pubertet me dotukao. Zaljubila sam se već u 13. godini, ako se dobro sjećam. Priča koju uvijek iznova pričam...možda zato jer vuče puno ožiljaka i pouke? Ne znam. U toj vezi sam provela narednih 19 mjeseci. Moji roditelji su se protivili tome i bili su u pravu. Luda glava udara u zid. On je bio loš. Neodgojen, usuđujem se reći. Radio je cirkus u školi...ma gdje god se pojavio. Tražio je pozornost. Ja sam to smatrala privlačnim, premda bi se danas vratila u to vrijeme i pucala si u glavu prije i pomisli da imam dečka. 

Uslijedilo je nešto s čime se tada nisam znala nositi. To nije bila ljubav, već zaljubljenost, želja za "posjedovanjem". Ljubomora, manjak povjerenja u "vezi", njegovo izravno priznanje da mu se sviđa moja prijateljica. Svađali smo se oko gluposti, iznova i iznova. Došao je kraj. Nisam se mogla nositi s tim. Mislila sam da je to zauvijek, a onda je došao kraj. Pala sam u ozbiljnu depresiju, no s obzirom da sam već tada znala izaći iz svoje slike i vidjeti se drugim očima, znala sam da mi treba netko nepoznat za razgovor, tko će me zaboraviti. Ali morala sam ispričati. Zatražila sam pomoć psihologa. 

Plakala sam...u životu nisam toliko plakala kao taj dan. A sve što je ona rekla bilo je - što ti se može sviđati na osobi koja te toliko povrijedila? - Suza je nestalo s mog lica, onaj trn u srcu izvađen je. Odgovor je bio - ništa -. I danas jednako glasi. Ni danas nema suza u mojim očima. Taj dan...je bio kraj za moje pokazivanje emocija, a pogotovo onih tužnih. 

(...)

Upisala sam akrobatski rock'n'roll. Srela sam trenera...pisala sam već o njemu. Disciplina. Hoćeš ili nećeš? Nema odugovlačenja. Radi sada to i to, briga me jel možeš...napravi! Crno i bijelo. Shvatila sam da je to dosta čest princip u svijetu i nerijetko i pravedan. Čemu zavaravati, govoriti da hoćeš ako nećeš? Čemu oduzimati vrijeme drugima jer se ne znaš izjasniti o tome što zapravo želiš? Keep it simple. Tu sam naučila da ću postići samo ako debelo zagrizem i ne pustim. I bila sam dobra u tom plesu, osjećala sam slobodu. I danas znam da ću uspjeti samo ako debelo zagrizem...no to ujedno znači i izostanak stvari, ljudi..srcu dragih. Svaki dan je novo raskrižje. 

(...)

"Ono što te ne ubije, ojača te". Već je prošlo par godina...ponovno sam se našla u nekoj vezi i izašla sam iz nje na pristojan način, dogovorom obje strane. Nije dugo trajala...samo par mjeseci. 2 mjeseca poslije prekida počele su mi stizati poruke tipa "rekla - kazala". Netko je, navodno govorio nešto nekome u moje ime. Naravno, radi se o spomenutom dečku i o riječma koje nikada nisu prešle preko mojih usta. Vrijeđali su me, "upozoravali"... kad sam skupila dovoljan broj prijetnji, uzvratila sam. Ili mi recite konkretno o čemu se radi ili ćemo to riješiti na policiji. Prije toga sam tražila da se razumno i zrelo sastanemo i riješimo problem. Nestali su s planeta zemlje. Više ih nisam ni vidjela, ni čula. No naučila sam...pas koji laje, ne grize. Uplaši se i pobjegne. 

(...)

Sjedim u sobi s ljudima koje znam par mjeseci. Viđamo se samo zbog obaveza...ovo je bilo malo druženje. Toliko smo toga rekli o sebi jedni drugima, povezali se. Bili smo tim, a ponašali smo se kao prijatelji. Unutra je bilo savršeno, a kada bismo izašli iz te sobe, već je svatko govorio "iza leđa". Transparentnost? Samo vic za javnost. Otišla sam iz tog tima, iz te organizacije. Bila sam previše vojnički nastrojena. Ljudi ne žele čuti istinu, kada je čuje...onda si ti taj koji je bezobrazan. Imala sam tada malo samopouzadanja, bila sam još neizgrađena osoba bačena u vodu s morskim psima. Loša vijest je...da sam naučila plivati. I sve morske pse danas pretvorim u sardine. Magic Ivona! 

(...)

Zaposlila sam se...moj prvi posao. Osjećaj da radiš za sebe, da je to tvoj novac, da možeš s njime što želiš...bio je dobar. No, to je bio i početak mog duhovnog razvoja. Intuicija je rekla - savjetovanje -. Otišla sam. Počela se razvijati duhovno...ono što sam vidjela kasnije na poslu, nije mi se svidjelo. Svi moji kolege su osjećali neki pritisak...otišli su. Ja ga nisam osjećala, niti me bilo briga što tko hoće od mene. Radim posao i to je to. Poanta je bila - forsiraj -. Zašto? Zbog profita. Onda sam osjetila pritisak. I otišla sam. Ljudi žedni suhog zlata nisu ljudi s kojima sam u timu. Trebalo mi je dovoljno, ne previše. No i tu sam uočila tu ljudsku prirodu. Što dalje dosežu, to više rade...samo da više zarade. A meni je trebalo..samo dovoljno. I moj mirovinski pakt sa samom sobom. Ja sam rekla - prljavo je -, pa sam se onda složila da je prljavo. 

(...)

Mislim da bi to bilo samo par stvari koje su me "obilježile" kao osobu. 

Dnevnik...uvijek sam ga pokušavala pisati svaki dan, no ništa se nije događalo svaki dan. Svaki dan je u pravilu bio isti...ponekad se nisam mogla sjetiti što se sve desilo. Rutina me ubija. Ono što me potrese na neki način, zapamtim i ostane mi urezano. A ovo su neka urezana sjećanja...koja će mi ostati za cijeli život. 

Nemojte misliti da nisam imala lijepih i sretnih trenutaka, jesam i imam ih sada, no...ne učiš dok je sve u savršenom redu...nego tek kad upadneš i udariš.