Definicije stresa

 

U ne tako davnoj prošlosti, definiciji stresa pridavalo se svojevrsno ezoterično značenje koje je za prosječnu osobu imalo nejasan smisao. Međutim, unatrag posljednja tri desetljeća stres je, doslovce, postao općepoznatim pojmom koji se vrlo često spominje u svakodnevnom govoru. Skoro da se i ne mogu pročitati dnevna novinska izdanja, a da se ova riječ ne pojavi i po nekoliko puta.

 

 

 Stres se često upotrebljava kao zajednički deskriptor za osjećaje nelagode i nezadovoljstva. Uspješan poduzetnik stres vidi kao tenziju i frustraciju koje su posljedica pritisaka na poslu, kompjutorski programer posljedicama stresa smatra svoje probleme u koncentraciji, medicinska sestra misli da je stres uzrok njezinog trajnog umora, a učitelj u školi osjeća se izložen stresu kada radi s neposlušnim učenicima. Iz ovih je primjera vidljivo kako su gotovo svi ljudi danas u određenoj mjeri svjesni uloge stresa u njihovom životu, ali je svatko doživljava na svoj način.

 

 S obzirom na brojnost postojećih definicija stresa i njihovu višeznačnost, za potrebe ovog članka koncentrirat ćemo se samo na one u uporabi unutar područja medicine stresa. Tako već najnovije izdanje Websterovog međunarodnog rječnika stres definira kao "fizikalni, kemijski ili emotivni podražaj iz okoline koji u pojedinca izaziva nedostatnu adaptaciju, odnosno uzrokuje fiziološku tenziju koja može doprinijeti razvoju bolesti." Dorlandov ilustrirani medicinski rječnik opisuje pak stres kao "zbir bioloških kompenzacijskih reakcija na svaki podražaj (unutarnji ili vanjski) koji narušava stanje homeostaze organizma. Ukoliko su ove reakcije nedostatne za povratak organizma u primarno stanje, dolazi do poremećaja, odnosno stresne reakcije."

 

 Hans Selye, jedan od modernih pionira istraživanja stresa, originalno je stres definirao kao "sumu ukupnog trošenja organizma tijekom njegovog životnog vijeka". Kasnije je Selye stres vidio kao "nespecifičnu posljedicu (psihičku i fizičku) bilo kakvog zahtjeva na organizam, a koji nadilazi adaptacijske mogućnosti samog organizma". S obzirom na prethodno navedene definicije, kao i na opće prihvaćenu ulogu koju riječ "stres" ima u svakodnevnoj komunikaciji, možemo zaključiti da se ovaj pojam koristi u najmanje tri značenja, od kojih svako ima svoju ulogu u medicini stresa:

 

Stres kao "stresor", odnosno kao podražaj koji uzrokuje psihološku ili biološku tenziju, tj. poremećaj homeostaze. Po svojoj prirodi stresori mogu biti vanjski, kao što su primjerice ratne traume ili problemi na poslu, odnosno unutarnji poput tjeskobe, dnevnih briga ili neispunjenih očekivanja;

Stres kao "distres", odnosno kao subjektivni osjećaj tjeskobe, napetosti ili anksioznosti koji je posljedica djelovanja stresora. Još su stari Grci ovaj pojam unutarnjeg nemira poistovjećivali s bolešću;

Stres kao "biološki odgovor". Neki zanstvenici i liječnici objektivizirali su definiciju stresa u smislu postojanja mjerljivih i predvidljivih fizioloških efekata koje uzrokuje stres, odnosno distres. S njihovog gledišta, stres se može opisati opservacijom predviđenih promjena u brzini pulsa, srčanom tlaku, koncentraciji raznih hormona, reaktivnosti imunološkog sustava, te ostalih fizioloških parametara.

 

 Stres i homeostaza

S izuzetkom određenih situacija kao što su rast i razvojni proces, ljudski organizam uglavnom nastoji održati stanje "unutrašnje ravnoteže" svojih fizioloških procesa, a koje nazivamo homeostazom. Stoga, ukoliko stresor naruši ovo stanje stabilnosti, organizam uključuje fiziološke mehanizme koji se opiru ovakvoj promjeni, a koji prema Cohenu i suradnicima, uglavnom djeluje na sljedeće načine:

 

uključivanjem hipotalamičko/hipofizno/adrenalne (HPA) osovine i lučenjem stresnih hormona (kortizola);

 

direktnim fiziološkim vezama između središnjeg živčanog i imunološkog sustava;

 

humoralno induciranim promjenama u središnjem živčanom sustavu, a koje dovode do pojačane aktivacije pojedinih organskih sustava.

 

 Narušavanje homeostaze zbiva se u emotivnoj i biološkoj sferi osobe. Reakcije koje uzrokuje ovakovo narušavanje homeostaze, a koje djeluju putem prethodno navedenih mehanizama, mogu se javiti u dva oblika. Prvo, organizam može pokušati miroljubivo koegzistirati s toksičnim stimulusom, što se tada naziva "sintoksičnom reakcijom". Organizam se također može agresivno braniti od utjecaja stresora, te tada govorimo o "katatoksičnoj reakciji". Premda se ovi termini uglavnom upotrebljavaju u svezi s djelovanjem bioloških stresora, kao što su npr. infektivni organizmi, njihova uporaba uvažena je i kod emotivnih, odnosno psiholoških stresora.

 

 Ukratko, cjeloviti prikaz djelovanja stresa na organizam najbolje je objasniti na modelu općega adaptacijskog sindroma (General Adaptation Syndrome, GAS), kojega je tvorac Hans Selye, a koji sadrži tri faze:

 

faza alarma. U ovoj fazi uključuje se klasičan "fight or flight" odgovor organizma na doživljenju prijetnju. Stresor (fizički ili psihički) narušava homeostazu organizma, što za posljedicu ima cijeli spektar fizioloških i psiholoških aktivnosti, od povišene adrenalne sekrecije, povišenog pulsa i srčanog tlaka, do psihičkih tenzija i nagona za uklanjanjem prijetnje. U slučaju tjelesne ozljede, dolazi i do upalnih procesa. Metabolizam je ubrzan, a hemokoncentracija povećana;

faza rezistencije. Nakon završetka alarmne faze organizam nastoji smiriti i kontrolirati promjene nastupjele tijekom te faze. Na primjer, adrenalni glukokortikoidni hormoni i ostali fiziološki procesi dovode do ublaživanja upale, ubrzanja anaboličkih procesa i hemodilucije. Psihički dolazi do sučeljavanja sa stresorom i pokušaja uspostave modela koegzistencije. Međutim, ukoliko se ova faza nastavi kroz dulje vrijeme bez povratka u stanje homeostaze, dolazi do treće i posljednje faze;

faza iscrpljenosti. Ovdje stresor perzistira unutar organizma i štetno djeluje, bez obzira na sve pokušaje njegove eliminacije, odnosno aktivnog sučeljavanja i koegzistencije. U konačnici dolazi do deplecije vitalnih kapaciteta organizma, što za oraganizam znači smanjenju funkcionalnost, bolest, pa čak i smrt.  

 

 Stres i zdravlje

 

Kao što smo vidjeli iz prethodnog teksta, procesi utjecaja stresa na zdravlje odvijaju se putem određenih mehanizama. Do sada smo uglavnom govorili o fiziološkim mehanizmima, koji uključuju autonomni živčani sustav i neuroendokrinološke medijatore, a koji pak utječu na rad imunološkog, gastrointestinalnog, kardiovaskularnog i hematopoetskog sustava. Akutna aktivacija ovih mehanizama u slučaju stresa (faza alarma iz općeg adaptacijskog sindroma) dovodi do kratkotrajnih adaptivnih fizioloških promjena, kao i do cijelog niza somatskih rakcija (npr. ubrzanog rada srca, povišene perspiracije, ubrzanog gatrointestinalnog motiliteta itd). Iako ove fiziološke promjene imaju pozitivan kratkotrajan adaptivni učinak, njihova kronična aktivacija, do koje dolazi uslijed dugotrajne izloženosti stresu (faza iscrpljenosti) dovodi do povećanog rizika za razvoj bolesti, te patoloških biokemijskih i morofoloških promjena u središnjem živčanom sustavu.

 

 Uz fiziološke, bihevioralni mehanizmi odgovora na stres također mogu povećati rizik obolijevanja od raznih bolesti, i to najčešće kroz oblike ponašanja koji imaju štetne posljedice za zdravlje, kao što su promijenjene prehrambene i životne navike (npr. povišena konzumacija masnoća i ugljikohidrata, pušenje, manjak sna i tjelesnih aktivnosti, zlouporaba droga i alkohola).

 

 Utjecaj psiholoških mehanizama aktiviranih stresom na zdravlje organizma može se očitovati u najmanje dva smjera. prvo, negativna razmišljanja o sebi i svojoj okolini mogu u osobe povećati rizik razvoja različitih oblika psihopatologije, uključujući depresiju i anksioznost. Drugo, pod utjecajem stresa, kognitivni i socijalni čimbenici mogu utjecati na percepciju osobe tako da ona samu sebe vidi kao bolesnu i manje vrijednu. Također, u stresnim situacijama somatske senzacije koje bi inače ostale nezapažene mogu biti doživljene kao patološki simptomi.

 

 Epidemiološke studije stresnih životnih situacija koje mogu imati negativan učinak po zdravlje organizma uključuju socijalnu izolaciju, žalovanje, nezaposlenost, loš socioekonomski status, razvod braka, te traumatske stresove popout rata, silovanja, prometnih nesreća itd. Velika većina rezultata ovih studija upućuje na zaključak da su osobe izložene navedenim stresovima manje zdravstveno funkcionalne od ostatka populacije, te da češće obolijevaju od raznih kroničnih bolesti. Od specifičnih bolesti i medicinskih stanja kod kojih se stres navodi kao jedan od značajnih etioloških čimbenika navest ćemo koronarnu srčanu bolest, ulkusnu bolest, Chronovu bolest, psorijazu, diabetes mellitus i reumatoidni artritis. Međutim, ciljane studije u posljednjih desetak godina sve više dovode stres u svezu sa širokim spetkrom raznih sistemskih poremećaja kao što su primjerice multipla skleroza, autoimuni poremećaju i mnoga maligna oboljenja.

 

 S tim u svezi potrebno je usmjeriti daljnje napore u izučavanju utjecaja stresa na ljudsko zdravlje i razvoj bolesti, posebice u okvirima naše svakodnevice, u kojoj smo svjedoci tragičnog efekta ratnog stresa na više generacija. S obzirom na socioekonomsku situaciju, te trenutačno stanje zdravstvenog sustava u nas, upravo ovakvo djelovanje omogućit će nam pravodobnu prevenciju neželjenih posljedica koje stres ostavlja na ljudskoj psihi i tijelu, a koje su već znane modernoj medicini.

 

 Autori:

 

Dr. Herman Vukušić, Dr. Mercedes Vidas, Ljubica Dragija,

Nikolina Kekez, Miljenka Mihalina

Klinika za psihološku medicinu, KBC Zagreb