GODINA OD ROĐENJA SÖRENA KIERKEGAARDA UTEMELJITELJA EGZISTENCIJALISTIČKE FILOZOFIJE

FILOZOF naše epohe

Sloboda vjere, tj. vjera slobode je ono što je Kierkegaard tražio. Za sebe ju nije pronašao, ali nam je u nasljeđe ostavio misao koja nam neće promijeniti život, ali će ga barem na trenutak olakšati, a kada se nema ništa i to je već puno

Jaroslav PECNIK


Svojedobno, na tragu Kierkegaardove misli, slavni francuski filozof Jean Paul Sartre u svojoj drami »Muhe« je zapisao: »Kada se sloboda, poput eksplozije javi u čovjekovoj duši, bogovi više ne mogu ništa protiv tog čovjeka«. Time je zapravo kratko sažeo svekoliki životni i misaoni credo velikog danskog filozofa, čovjeka koji je nesumnjivo jedan od najuplivnijih mislilaca u povijesti čovječanstva u posljednja dva stoljeća. Analizirajući društveni i duhovni kontekst svoga doba, dakle XIX. stoljeća, Kierkegaard je do kraja kritički i bez dlake na jeziku postavio beskompromisnu dijagnozu stanja duha svoga vremena; opisao je različite razine i načine ljudske egzistencije, da bi na kraju ponudio »program čovjekova spasenja«, koji je po njemu u isključivoj nadležnosti svakog pojedinca ponaosob. Čitajući njegove tekstove iz XIX. stoljeća mi zapravo iščitavamo probleme i pitanja našeg vremena, ali i svakog budućeg vremena. Utoliko je Kierkegaard univerzalan i poseban.
Politički, ideološki, moralistički, socijalni, kao i svi kolektivni i institucionalni projekti, nemaju nikakav izravan i(li)presudan utjecaj na formiranje naše individualne egzistencije. Cijelu svoju filozofiju Kierkegaard je stavio u službu razotkrivanja prirode privida i jedinstva egzistencije (postojanja) i esencije (suštine), tražeći novi smisao i novu vjeru u čovjeku i za čovjeka. U početku je bio oduševljen Hegelovom fenomenologijom duha, ali ubrzo se pretvorio u žestokog kritičara njegovog panlogičkog sustava u kojem, po Kierkegaardovom mišljenju, nije bilo mjesta za čovjeka – pojedinca, koji se u okviru hegelijanske tradicije pretvorio u puko »oruđe na putu razvoja svjetskoga uma«. A, kada se čovjek ipak, nakon svega, svih patnji, muka i tragedija i nešto malo dobrote, na koncu suoči sa smrću (ništavilom?), ne pomaže mu nikakva »enciklopedija filozofskih znanosti«, nikakva uzvišena spekulacija, već prepušten sam sebi, jedino kroz osobno iskustvo može potražiti (raz)rješenje svih svojih egzistencijanih dilema. »Strah i drhtanje« (kako uostalom i nosi naziv jedna od Kierkegaardovih najboljih knjiga) naše su elementarne reakcije na pojavu smrti, na umiranje kao enigmu, a hoćemo li utočište potražiti u Bogu ili negdje drugdje, pitanje je samo naše odluke i našeg izbora. Sloboda postoji samo u pojedincu (us)tvrdio je danski filozof, ali samo ako se oko nje potrudi(mo). Za to uvijek plaćamo visoku cijenu i stoga je soboda tako nježna i tako rijetko tražena biljka.

Ključ za pakao

Nasuprot Hegelovom »svjetskom duhu«, Kierkegaard je artikulirao konkretnog čovjeka i njegovu konkretnu egzistenciju, sa svim nepredvidljivim mijenama, koje se naprosto ne daju logički »uloviti« i objasniti. Društvo, povijest i konvencionalna civilizacija su razorni oblici potiskivanja čovjekove slobode i stoga je, tvrdi Kierkegaard, (s)misao »društvenog bića čovjeka« puka apstrakcija, a glasovita Hegelova dijalektika »ključ za pakao«. Pretpostavke kritike novodobnog totalitarizma upravo treba tražiti u ovom Kierkegaardovom stavu. Do smisla egzistencije ne stiže se (ako uopće ikada ikamo i stižemo) kroz kolektivne i(li) ideološke recepte, već taj put mora otkriti čovjek sam i sam njime hoditi. Na pitanje »kako (pre)živjeti život«, svatko mora sam za sebe potražiti odgovor, jer kako tvrdi Jorge L. Borges: »San i stvarnost samo su dva pola jednog te istog koje se ne može izreći«. Slično kao konačno i beskonačno u filozofiji neizrecivog Ludwiga Wittgensteina. I upravo je stoga Kierkegaardova misao danas, u vrijeme rasapa svih vrijednosti, masovnog ispiranja mozga i kontrole, životnija nego ikada ranije; jedna je od rijetkih, ako ne i jedina »luka utjehe« za čovjeka kojem je stalo do vlastite egzistencije, a ne samo do površnog obilja života. Iscrpljivanje u efemernom, senzualiziranje sreće i potrošačko zadovoljstvo jesu sastavni dijelovi naše egzistencije, ali ukoliko ne zakopamo dublje u vlastitu dušu, usprkos materijalnom bogatstvu, (p)ostajemo nesretni i očajni.
Svojim originalnim promišljanjima čovjeka i života, Kierkegaard je, kao nitko prije njega, afirmirao neponovljivost čovjekova duha i egzistencije i pokazao je kako se pojedinačno može i mora uzdići na razinu općeg i univerzalnog, a da pri tomu ništa ne izgubi na svojoj neponovljivoj jedinstvenosti. Čovjek je istina sve manje spreman i sposoban suočiti se s izazovima vlastite egzistencije, pod pritiskom straha pristaje na poniznost, utapa se u masi, okreće blagostanju, a bježi od slobode. Ili, kako tvrdi Jan Patočka, s radošću se predaje Mamonu civilizacije, sve samo kako bi pobjegao od sebe samog i u najdubljoj vjeri kako... Svojim originalnim promišljanjima čovjeka i života, Kierkegaard je, kao nitko prije njega, afirmirao neponovljivost čovjekova duha i egzistencije i pokazao je kako se pojedinačno može i mora uzdići na razinu općeg i univerzalnog, a da pri tomu ništa ne izgubi na svojoj neponovljivoj jedinstvenosti. Čovjek je istina sve manje spreman i sposoban suočiti se s izazovima vlastite egzistencije, pod pritiskom straha pristaje na poniznost, utapa se u masi, okreće blagostanju, a bježi od slobode. Ili, kako tvrdi Jan Patočka, s radošću se predaje Mamonu civilizacije, sve samo kako bi pobjegao od sebe samog i u najdubljoj vjeri kako čini(mo) dobro, zapravo izabiremo put u pakao i (samo)zaborav. Čovjekovo ontološko i antropološko prirodno pravo na autentičnu egzistenciju time jednostavno zaboravljamo, tj. posljednje filozofske mrvice vlastitog spasa nepovratno i zauvijek ništimo.

Mračna raspoloženja

Sören Aabye Kierkegaard rodio se 5. svibnja 1813. g. u Kopenhagenu, u bogatoj obitelji u kojoj se živjelo po strogim regulama protestanstke vjere. Depresivni i autoritarni otac Michael, pripadnik bratske zajednice pijetista, svim je ukućanima nametao pravila života kao vječitog grijeha i ispaštanja i u takvoj »bergmanovskoj« atmosferi formirao se i budući veliki filozof. Kasnije, u svojoj autobiografiji, optuživao je upravo oca za vlastitu melankoliju, sjetna i mračna raspoloženja koji su zapravo postali i mementom njegove filozofije. Iako je svršio protestantsku teologiju, nezadovoljan konzervativnom danskom sredinom, (nakon što je 1841. g. obranio doktorsku tezu o pojmu ironije kod Sokrata) odlazi u Njemačku kako bi slušao Schellingova predavanja. Počeo se baviti i izučavanjem njemačkog klasičnog idealizma uopće, koji ga je u prvo vrijeme fascinirao, ali nemirna i buntovna Kierkegaardova priroda u Njemačkoj nije našla traženi duhovni mir. Shvatio je da ni Schelling ni Hegel ne pružaju ključ za rješenje njegovih osobnih problema te se razočaran vratio u Dansku. Financijski i materijalno dobro zbrinut, nije se morao baviti svećeničkim pozivom, ni pastoralnim radom, već je kao slobodni umjetnik (ma što to značilo u njegovom slučaju) pisao i objavljivao eseje, studije i članke, uglavnom polemičkog karaktera, žestoko obračunavajući s Hegelom i tradicionalnom protestantskom institucionalnom crkvom u domovini. Službenu je crkvu smatrao glavnim krivcem svevladajuće duhovne hipokrizije i sveprisutnog društvenog licemjerja.
Otvoren i provokativan u tekstovima, jednako se ponašao i u svakodenvnom životu. Kako bi što je moguće više sablaznio javnost i skandalizirao vlastitu sredinu, namjerno je rušio sve ustaljene norme konvencionalne građanske pristojnosti. Pijančevao je, živio raskalašenim životom, družio s prostitutkama, a ulicama Kopenhagena, odjeven potpuno u crno, šetao se u hlačama na kojima je jedna nogavica bila vidljivo kraća. Naravno, ljudi su ga počeli izbjegavati, zvati psihopatom i čudakom, a kada je počeo otvoreno agitirati protiv crkve i pisati, tj. dijeliti letke s antireligijskim sadržajima, u gradu se digla prava uzbuna. Međutim, on za to nije mario, poput nekakvog novodobnog Sokrata svojom je ekstravagancijom želio ljudima oko sebe otvoriti oči za suštinska, a ne marginalna pitanja naše svakodnevne egzistencije. Ekscentrično ponašanje bilo je samo metoda (sokratovska ironija) kako ljudima skrenuti pozornost na potrebu zavirivanja u vlastitu dušu.


Dnevnik zavodnika

U »Osvrtu na moje djelo« Kierkegaard je zapisao: »Ako je ikada Kopenhagen o nekom stvorio neko loše mišljenje, usuđujem se reći da je to bilo o meni; bio sam ljenjivac, besposličar, površan čovjek; istina dobar, čak briljantan um, duhovit, ali posvema lišen svake ozbiljnosti«. Međutim, pravo zgražavanje javnosti Kierkegaard je izazvao kada je razvrgao zaruke s Reginom Olsen i kada je u svom »Dnevniku zavodnika« javno osramotio i izvrgao ruglu ovu inače uglednu obitelj. Kasnije je priznao da je sve to učinio smišljeno, kako bi Reginu (koju je iskreno iskreno volio) spasio od samoga sebe i svojih tmurnih i čudačkih raspoloženja. Nakon toga, povukao se u osamu i posvetio isključivo istraživanju vlastite egzistencije i pitanjima Boga, kao da je slutio da neće još dugo živjeti. I uistinu, umro je 11. studenog 1855. godine, na ulici, kada je pred crkvom dijelio antireligijske letke. Danski je Sokrat, kako su ga posprdno nazivali sugrađani, ubrzo pao u zaborav, ali početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, njegova je prevratnička misao prometejski buknula novim sjajem. Postala je novom filozofskom paradigmom koja je bitno utjecala na M. Heideggera, N. Hartmanna, K. Jaspersa, A. Camusa, J. P. Sartrea, G. Marcela, N. Berđajeva, M. de Unamuna, J. Ortega y Gasseta i druge. Postao je uzor i mnogim književnicima: T. Mannu, A. Strindbergu, H. Ibsenu, R. M. Rilkeu, M. Frischu, a znatan utjecaj ostavio je i u djelima tzv. dijalektičke teologije R. Bultmanna, K. Bartha, E. Brunnera, F. Gogartena, a iznad svega na Hansa Künga. Pod

Danski je Sokrat, kako su ga posprdno nazivali sugrađani, ubrzo pao u zaborav, ali početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, njegova je prevratnička misao prometejski buknula novim sjajem. Postala je novom filozofskom paradigmom koja je bitno utjecala na M. Heideggera, N. Hartmanna, K. Jaspersa, A. Camusa, J. P. Sartrea, G. Marcela, N. Berđajeva, M. de Unamuna, J. Ortega y Gasseta i druge. Postao je uzor i mnogim književnicima: T. Mannu, A. Strindbergu, H. Ibsenu, R. M. Rilkeu, M. Frischu, a znatan utjecaj ostavio je i u djelima tzv. dijalektičke teologije R. Bultmanna, K. Bartha, E. Brunnera, F. Gogartena, a iznad svega na Hansa Künga. Podsjetimo, čak je i jedan Franz Kafka učio danski kako b mogao čitati Kierkegaarda u originalu. Dakle, u prvoj polovici prošlog stoljeća, njegovo je zaboravljeno i zanemareno djelo, poput skrivenog blaga isplivalo na površinu, a duhovna elita egzistencijalizma u njemu je pronašla svoj uzor i svoje nadahnuće.

Paradoks egzistencije

U povijesti je filozofije općeprihvaćeno da se razvoj Kierkegaardova mišljenja može podijeliti u tri etape. Prva, od 1843. do 1846. kada su i nastala njegova najznačajnija djela: »Strah i drhtanje«, »Pojam strepnje«, »Ili – ili« i »Filozofske mrvice«. U drugom razdoblju, od 1846. do 1850., objavio je svoju možda najpopularniju knjigu »Bolesna smrt« i polemički rad protiv Hegela, naslovljen »Knjiga o Adleru«. U razdoblju od 1850. do 1855., kada je krenuo u otvorenu bitku s danskim protestantima i službenom crkvom, na čelu s biskupom Münsterom (s kojim je ranije prijateljevao), pokrenuo je časopis »Trenutak«, u kojem je, nezadovoljan službenom crkvom, afirmirao vlastite ideje o »pravom kršćanstvu«. Temeljni pojam svoje filozofije – egzistencije, Kierkegaard je u svim svojim djelima tumačio kao »odlučujući doživljaj u čovjeku«, odnosno emanaciju »unutrašnjeg jezgra čovjeka i njegovog posljednjeg neuvjetovanog centra«. Iako čovjek zna da je konačan, on vječito teži beskonačnosti, iako je smrtan teži vječitosti, a iako je slobodan, ne ostvaruje se kroz slobodu, jer mu paradoks egzistencije predstavlja obvezu i teret. Pokušaj ostvarenja slobode (i) smisla uvijek je individualan i u tom pogledu Kierkegaard je razlikovao tri stadija egzistencije: estetski, etički i religijski.
Estetski, kao najniži, iscrpljuje se »izvan svijeta duha«, a paradigma takve egzistencije predstavljena je kroz lik don Juan, kao izraza »demonski posredovanog senzualizma«. Don Juan je podjednako komično i tragično biće, jer teži apsolutnoj slobodi do koje, naravno, pukim izvanjskim djelovanjem nije moguće doći – zavodi se duhom, a ne tijelom. Viši stupanj egzistencije je etički i prikazuje se kroz Sokrata, zapravo kroz odnos prema sreći, ljepoti, stvaralaštvu i uopće vrlinama. Ali, pri tomu je važno naglasiti kako se prijelaz iz jednog stadija egzistencije u drugi ostvaruje isključivo nepredvidljivim skokom, tj. osobnim, slobodnim izborom koji nam, kao savršeno nesavršenim bićima, određuje karakter i sadržaj ličnosti. Mogućnost izbora razotkriva put naše egzistencije, ali izlaz iz pakla u kojem živimo nikada nije konačan i definiran, već sam čin slobodne odluke predstavlja temelj etičkog ponašanja.
Najviši, religijski oblik egzistencije, otkriva, ali i potvrđuje zagonetni karakter prirode našeg bića, jer se do pune spoznaje o Bogu, kao mogućem vidu spasenja, ne dolazi filozofijom, već vjerom. Tek autentičnom religioznošću čovjek uspostavlja harmoniju sa svojom nutrinom, ali veliko je pitanje može li se ostvariti ovaj toliko željeni Kierkegaardov ideal, jer kako primjećuje veliki znalac njegove filozofije Karol Toeplitz: »Nije li unutrašnja sloboda čovjeka koji živi u uvjetima vanjske prinude iluzija?«

Veličina individue

Institucionalno je kršćanstvo odgovorno, po mišljenju Kierkegaarda, za permanentno stanje čovjekove »bolesti na smrt«; novodobno je kršćanstvo izdalo svoje izvorne ideale i stoga je neophodno obnoviti autentičnu egzistenciju vjere. A, do tog se cilja može stići samo individualno, nikako institucionalno. Međutim, veliko je pitanje, na koje također Kierkegaard nije znao odgovoriti: »kako objasniti egzistenciju pojmovno, kada je i samo objašnjenje pojmovno«. Ali, »vitez subjektiviteta«, kako ga je prozvao Sartre, bez ogleda što je postavio više pitanja, nego li što je pružio odgovora, danas predstavlja jednog od najradikalnijih i najprisutnijih mislilaca naše epohe, jer spada među one rijetke velikane duha koji su najdublje ušli u beskrajnu zagonetku čovjekova života i smrti. Pronaći smisao života, nekakvu čarobnu formulu spasa, koja je uvijek i iznad svih ideologija, društvenih projekata i političkih strategija, vječna je zadaća i težnja čovjekova bića. Mnogi su »revolucionari« i »usrećitelji svijeta« pri tomu zaboravljali na neponovljivost i izuzetnost ljudske egzistencije, a Kierkegaard je prvi među njima jasno progovorio o veličini i vrijednosti individue. Sloboda vjere, tj. vjera slobode je ono što je Kierkegaard tražio. Za sebe