Postoje li riječi kojima bi se moglo izreći
ono što osjećam?
Postoji li papir koji bi mogao izdržati
suze koje padaju niz lice
a da se ne raskvasi,
da se ne raspadne...
Postoji li čovjek
koji bi mogao
kad bih mu ispričala
razumjeti tugu
i pomoći da ponesem
ovaj težak teret i bol?
Ima li negdje mjesto
u ovom tužnom svijetu
gdje bih mogla sjesti
sakriti se od svih
da ne vide
kako sam izgubljena?
Mogu li se praviti
da mi nije ništa
dok ne mogu disati,
a u očima svjetlucaju
iskrice suza i tuge?
Mogu li prevariti sebe,
prevariti druge?
Što da radim?
Da li sam totalni gubitnik
ili samo prolaznik
kroz ovaj svijet tuge?
Jesam li samo ja nesretna
ili žalost dotiče i druge?
Kad će kraj?
Koliko litara suza
može isprati bol,
koliko dugo cijeli rana
da bi ju prestala nagrizati sol?
I kako uopće da preboli, onaj
tko ne zna drugo, osim da voli?