Doslovan prijevod riječi "Aborigine" je: ljudi koji su tu od početka.

Za razliku od većine drugih dijelova svijeta, gdje su moderni ljudi evoluirali iz ranijih formi, Aboridžini su u Australiju stigli kao moderni ljudi prije 40.000 do 60.000 godina. Neki ljudi vjeruju da su Aboridžini na tlu Australije postojali još prije 120–150.000 godina, ali nisu uspjeli pronaći uvjerljiv dokaz koji bi poduprijeo njihovu teoriju.

Kao rasa su preživjeli tisućama godina i njihov način života i kultura ostali su gotovo nepromijenjeni u tom razdoblju. Još prije 9.000 godina posjedovali su kult štovanja Dugine zmije, najvažnijeg aboridžinskog božanstva. Zbog toga se danas smatraju narodom koji je najdulje u kontinuitetu uspio očuvati svoju vrlo specifičnu duhovnu povijest.

Aboridžini vjeruju da je njihov svijet nastao u Vrijeme snivanja koji nazivaju ALTJERINGA. Snivanje je aboridžinska priča o stvaranju. Aboridžini vjeruju da je na početku vremena svijet bio neoblikovana masa ničega, koja je čekala da bude oblikovana u ono što danas znamo. Tada su božanski preci sišli s neba u mnogim oblicima, ali najčešće u obliku velike zmije, i počeli oblikovati mračni krajolik. Preci su počeli putovati diljem svijeta oblikujući krajolike i stvarajući novi život kamo god bi došli. Aboridžini vjeruju da oni stalno žive u snivanju i da svaki put kada nešto naprave to ostavi trag u drugoj stvarnosti. Oni vjeruju da sve na ovoj planeti postoji zbog nekog razloga i ima svoj smisao. Ne postoje nezgode, hirovi i slučajnosti. Postoji samo nerazumijevanje i tajne koje još nisu razotkrivene smrtnicima. Također vjeruju da su dio Zemlje i zato je posebno štuju.

Preci Aboridžina dolaze u svim oblicima i veličinama i na neki su način vrlo slični grčkim bogovima i božicama s obzirom da predstavljaju određenu tematiku, kao što su nebo ili voda. Tijekom snivanja preci su prošli Australiju uzduž i poprijeko, oblikujući zemlju u sadašnji izgled. Aboridžini i određene zvjezdane konstelacije drže precima.

Velike zmije predstavljaju rijeke Australije, te vodu općenito. Najmoćnija i najpoznatija zmija je Dugina Zmija. Dugina Zmija je poznata u svim aboridžinskim kulturama, te je poštovana od sviju.

Aboridžini predajama objašnjavaju svaku pojavu u prirodi. Najviše se poštuju predaje koje se bave brojnim i različitim božanskim precima.

Dugina zmija duboko je zastupljena u aboridžinskoj kulturi, tako da i najpoznatije australsko oružje – boomerang predstavlja Duginu zmiju, kao i didjeridoo, glavni aboridžinski instrument koji nalikuje švicarskom rogu. Didjeridoo je najstarije glazbalo na svijetu, napravljeno od drva eukaliptusa kojeg su izdubili termiti. Dugačko je od 1 do 2 metra i stvara duboke tonove.

Tijekom Vremena snivanja kreatori su stvorili duše svih živih bića, uključujući sve životinje, ptice, reptile, insekte itd. Gdje god se odmarali, Kreatori su iza sebe ostavili duše drugih živih bića. Od tuda je potekao život. Aboridžini su vjerovali da su intrinzično vezani za svaki drugu vrstu života zbog djelovanja Kreatora. Također su vjerovali da je njihova osobna odgovornost osigurati nastavak života životinja putem koncepta zbrinjavanja. To je uključivalo pjevanje pjesama i obavljanje obreda za koje se vjerovalo da osiguravaju nastavak rođenja svake vrste.

Tijekom razdoblja snivanja Kreatori su se pretvorili u različite oblike životinja, ptica i ostalih vrsta. Pojedinci su bili vezani za Kreatore preko totemskih odnosa i nisu jeli svoje osobne toteme. Jedenje osobnog totema smatralo bi se ljudožderstvom. Ovakva praksa je provođena radi pružanja sigurnog utočišta raznim vrstama.

Vjerovanje u duše i duhove bilo je zajedničko svim plemenima diljem kontinenta. Australski Aboridžini su vjerovali da je zemlja na kojoj su živjeli i sve što je postojalo na njoj (svaki kamen, drvo, izvor i pećina) stvoreno za njih za Vrijeme snivanja.

Kultura predstavlja proslavu vjerovanja i obično (ako ne i uvijek) uključuje obrede prelaska iz jedne faze života u drugu. Kulturu predstavljaju priče i pjesme.

S obzirom da su ih njihove priče i pjesme informirale o stvaranju, o odnosu čovjeka i prirode, one su bile izvor plemenskih zakona. Tradicija inicijacije predstavlja izraz aboridžinske kulture i provođena je tisućama godina na točno onakav način kako su im odredili njihovi preci u Vrijeme snivanja. Na drugoj razini se vjerovalo da su priče i pjesme važne za očuvanje i zaštitu njihove zemlje i svega što je na njoj. To je uključivalo pjevanje pjesama koje su pjevali njihovi preci te koncept brige za zemlju na kojoj su živjeli.

Do 1788. godine Aboridžini Australije su živjeli i slavili kulturu koja je ostala nepromijenjena tijekom tisuća godina. Svako pleme je imalo svoja vlastita vjerovanja – svoje vlastite pjesme i priče, sve do kolonizacije. Bili su najstarija rasa u cijelom svijetu. Postojali su kao rasa i prije nego što su Egipćani izgradili piramide, dok su Grci gradili Pantenon, a Britanijom vladalo Rimsko Carstvo. Međutim, prvi Europljani koji su stigli na kontinent smatrali su „urođenike“ primitivnima. To je uglavnom bilo zbog nedostatka razumijevanja za kulturu Aboridžina.

Sklonost vezivanja za određeno područje zemlje kod Aboridžina je bilo zasnovano na njihovoj vjeri o snivanju, da su zemlju za njih stvorili davni preci. Vjerovali su da je sve stvoreno za Vrijeme snivanja, svaki kamen, drvo i izvor; svaka životinja, ptica i insekt; sve nebo iznad njih.

Kreatori su nestali, ali mnogi su vjerovali da su ostali na skrovitim mjestima na zemlji – u rijekama, špiljama i drugim mjestima. Drugim riječima, Aboridžini su vjerovali da su njihovu zemlju stvorili duhovi koji su nastavili živjeti na zemlji.

To je bilo praznovjerje, ali je mnogo značilo Aboridžinima. Tako, na primjer, nikad nije bilo osvajačkih ratova između plemena. Bili su previše praznovjerni da bi to činili, a život na zemlji drugog plemena bi svakako uključivao život među stranim i bez sumnje naprijateljski raspoloženim duhovima.

Aboridžini su planirali rođenje djeteta i taj novi život za njih je bio svjesni stvaralački čin. Rođenje djeteta je značilo da je jedna duša dobila zemaljsko tijelo. Nisu očekivali da će to novo tijelo biti bezprijekorno, pa su djetetu pomagali da se razvije i napreduje.

Aboridžini su imali imena koja su imala određeno značenje. Dijete pri rođenju dobiva ime, ali se očekuje da će ga promijeniti kad odraste i izabrati ono koje će odgovarati njegovom karakteru ili vještinama. Dapače, tijekom života se ime može promijeniti nekoliko puta, u skladu s razvojem mudrosti, usvojenim znanjem i vještinama, te osjećajem životne svrhe. Posvećivali bi svoje živote istraživanju svojih iscjeliteljskih, kuharskih, lovačkih i pripovjedačkih talenata te si u skladu s tim nadjevali nova imena, na primjer: Uspješni lovac, Veliki glazbenik, Pripovjedačica priča, Čuvar sjećanja, Majstor oruđa, Iscjeliteljka...

Smrt je uvijek bilo vrijeme žalovanja i straha pred nadnaravnim među tradicionalnim Aboridžinima. Jaukanje ili plakanje je bila uobičajena pojava među ožalošćenima koji su često oslikavali svoja tijela bijelom glinom, crvenim blatom ili ugljenom kad bi im umro rođak ili prijatelj.

Sjedenje pored groba se održavalo kako bi se osiguralo da duh umrle osobe otiđe u nebesko logorište. Nakon što je završilo vrijeme žalovanja pokojnikovo ime se više nikad nije smjelo ponovno spomenuti.

Vjerovanje u osobni duh bilo je temeljeno na pričama iz Vremena snivanja koji je ljudima govorio da je rođenje rezultat ulaska duha djeteta u žensko tijelo. U nekim dijelovima zemlje vjerovali su da rođenje čin Kreatora. Drugim riječima, rođenje i smrt su bile velike misterije koje su uključivale nadnaravna bića. Ljudi su također vjerovali da duh preminule osobe može posjetiti žive ljude kako bi ih upozorio na opasnost.

Neka plemena su vjerovala da se, kad osoba umre, njena duša ponovno rađa – u obliku životinje, ptice, reptila, ribe ili kao drugo ljudsko biće.

Ujutro bi se članovi plemena zajedno okrenuli prema istoku i obavljali jutarnju molitvu. Plemenski starješina bi zapjevao i zamolio Svemir za podršku u tom danu. Zahvaljivali su se Svemiru na novom danu, na sebi, prijateljima i čitavom svijetu. Uvijek kad bi zatražili nešto posebno izrazili bi to riječima: „Ako je za moje najviše dobro i najviše dobro cjelokupnog života.“

Na večer bi se pripadnici plemena okupljali, pričali priče, pjevali, plesali i igrali se. To se vrijeme koristilo za međusobno zbližavanje. Sjedili bi u krugu i promatrali druge članove skupine, naročito osobu koja bi im sjedila nasuprot. Osoba koja bi sjedila nasuprot predstavljala je duhovni odraz te osobe. Ono što osoba vidi u toj osobi i cijeni kod nje su značajke koje želi u sebi učiniti istaknutijima. Ono što joj se ne sviđa na toj osobi, poput djelovanja, izgleda i ponašanja je ono na čemu treba raditi. Vjerovalo se da se osoba može promijeniti samo ako donese odluku o promjeni, te također da može promijeniti bilo koji dio svoje osobnosti ako tako odluči. Isto tako su vjerovali da svojim ponašanjem i načinom života utječu na druge ljude, te ih je to poticalo da se svaki dan trude biti što boljima.

Tradicionalno, Aboridžini su bili lovci i sakupljači hrane. Plemena koja su živjela blizu rijeka i obale su također lovila i ribe. Koplja i boomerang su bili njihova glavna oružja. Muškarci su bili orjentirani na lov, dok su žene s djecom odlazile u potragu za bobicama i jestivim gomoljem. Nisu sadili usjeve, a njihova jedina pripitomljena životinja bio je dingo (vrsta psa pronađena jedino u Australiji). Aboridžini su trebali uloviti ili prikupiti svoju hranu svakog dana svog života. U tome su bili jako uspješni jer su dobro poznavali cikluse hranidbenog lanca, obrasce migracija ptica i staništa u kojima su živjeli. Nema sumnje da je bilo i vremena kad hrane nije bilo u izobilju. Ali bitna stvar je da su Aboridžini potpuno razumijeli floru i faunu unutar svojih plemenskih teritorija.

Njihova totemska praksa je štitila vrste jer osoba nije smjela jesti vlastiti totem, a drugi su trebali imati dozvolu za lov totema neke druge osobe na njenoj zemlji.

Aboridžini bi svakog dana zamolili Svemir da im pošalje hranu. Poslali bi poruku biljkama i životinjama koje će im se tog dana naći na putu. Vjerovali su da biljke i životinje same odlučuju koja će od njih biti izabran kao hrana za pleme. Životinje su smatrali svojim sudruzima i učiteljima primjerom, poštovali su ih. Hranu nisu uzimali zdravo za gotovo. Smatrali su da najprije trebaju zatražiti hranu, zatim očekivati da se pojavi, a kad se pojavi, zahvalno je primiti o čemu god se radilo.

Nikada nisu iskorištavali sve biljke na koje bi naišli na nekom mjestu. Uvijek bi ostavili dovoljno da ostane za buduće naraštaje. Bili su toliko povezani sa zemljom da su mogli procijeniti kad su podzemni biljni plodovi bili dovoljno zreli, a da pritom ne uznemiravaju biljke koje još nisu sazrele.