Među mnogobrojnim pacijentima moje nekadašnje klinike, vrlo se često znalo naći i onih iz dalekog Katara. Nimalo jednostavni ljudi, puni kritika, nepovjerenja...zahtjeva....

Kako su malobrojan narod, pun stranaca, uglavnom iz Indije, Šri Lanke i Kine, uživaju posebne beneficije svoje države. Uz sva prava, da su jedino oni  u pravu , dobivaju mjesečnu naknadu , poveliku svotu novaca kojom su u stanju plaćati vlastite šofere, kućne pomoćnice i naravno, ako zatreba, njegovateljice....Ta ista država omogućuje im medicinsku pomoć u najskupljim klinikama diljem Evrope, što oni , naravno dobro iskoriste....

Tako nam se na odjelu našlo njih nekoliko , što je većinu osoblja znalo ponekad dovesti do ludila. Ničim zadovoljni, uvijek puni kritike, frustrirali bi gotovo svakoga koji bi u njihove sobe ušao...Najveći problem u svemu tome bio je način komunikacije. Samo maleni broj njih govorio je tečnim engleskim....što je dodatno otežavalo situaciju.....

Natucajući više turski nego arapski, kojeg sam gotovo već i zaboravila zbog njegovog rijetkog korištenja, redovito bih bila odgovorna upravo za njih....

Poznavajući od prije njihov mentalitet , njihovu kulturu, religiju i običaje, uglavnom sam znala kako im pristupiti...

I ne mogu se ničim požaliti. Prema meni su bili ljubazni…puni povjerenja....

Jedan od mojih pacijenata bila je žena u srednjim godinama. U saobraćajnoj nesreći nastradala, ležala je nepokretna, sa kanilom za disanje, nesposobna za verbalno izražavanje...

Teško je bilo do nje doprijeti, razumjeti što želi... Znala sam jedino što ne želi...Tada bi grizla...šćipala....

Trebalo mi je neko vrijeme da pohvatam sve ono što joj ne paše, istovremeno liječeći ugrize na ruci i modrice....

Njezina majka bila je žena u osamdesetima. Neobično lijepa za svoje godine, pronicljivih tamnih očiju, uspravnog i energičnog držanja....

Cijelog bi vrijeme provodila uz kćer, budno pazeći na njezinu njegu...Vrata bi se sobe zaključavala kod jutarnje toalete, a muškom osoblju bio je zabranjen pristup. Znalo se tako dogoditi da sam smjenu radila sa kolegama pa bih  se dobro namučila sama , dižući ju onako bespomoćnu iz kreveta.

U vrijeme pred spavanje , majka bi izvodila ritual čišćenja, škropila ju svetom vodom iz Meke, tiho pjevajući riječi molitve  iz Kurana, živo gestikulirajući...kao da tjera zle duhove....

Ja bih to uglavnom promatrala sa strane, uživajući u mekoći njezinog baršunastog glasa...strpljivo čekajući da završi....

Znale bi voditi interesantne razgovore o svemu i svačemu, služeći se rukama i nogama...

Jedne me večeri upitala kojim se ritualom služimo mi kršćani za uklanjanje zlih duhova....

Smatrala je da njezina kćer ne čini pomake u rehabilitaciji zbog negativnih vibracije  koje su ostavile osobe što su ovdje prije nje ležale...

Zatekla me tim pitanjem...nisam znala što  odgovoriti...

Znam da nije bila sasvim u krivu.... Zaista je bilo soba i kreveta koji su na neki način bile obilježene samo tragedijama....

Na pamet mi padne tamjan. ...Provela sam cijelo popodne objašnjavajući njegov način upotrebe.........