Povijest nam pokazuje kako, kao narod, već više od sto godina nismo sposobni dostojanstveno, u skladu s modernim standardima preživjeti na teritoriju kojeg smo davno naselili. Zakonito, svakih 20-ak godina nam se događa nekakav "višak" naroda od 200 do 300 000 ljudi. Jednom nas
tog viška riješe u četveroredima, križnim putevima, drugi puta "odlaskom na privremeni rad u inozemstvo", trećeg puta ratnim iseljavanjem jednog naroda iza Oluje i danas smo opet, unatoč gubitku
od 200 000 ljudi između dva zadnja popisa stanovništva, opet na brojci od skoro 400 000 ljudi "viška".

Kao društvo, nismo sposobni zaposliti upravo toliki broj ljudi.

S obzirom na rečeno, mnogi kojima bismo govorili o tomu,a da nas ne poznaju, pomislili bi kako je Hrvatska jednom polovicom pustinja,a drugom močvara, da nema nikakvih resursa te da je nemoguće na ovom prostoru prehraniti više od 4 milijuna ljudi.

Znamo da Hrvatska nije ni pustinja, ni prašuma. No, ima jedna zemlja koja jest pustinja, i to ne jednom polovicom, nego je više od 70% njenog teritorija pustinja i od 20 najotrovnijih stvorenja na Zemlji, 18 ih tamo živi. Ta zemlja je naseljena klokanima, Aboridžinima i prije stotinjak godina engleskim zatvorenicima. Danas je među 10 najbogatijih zemalja svijeta.Zove se Australija.

Nad iznesenim bismo se morali zamisliti i zaključiti kako bogatstvo i prosperitet ne proizlaze iz količine resursa s kojima pojedini narod raspolaže, nego iz kreativnog potencijala naroda i stupnja odgovornosti, odnosno slobode kojeg baštini.

Nakon stoljetnih trpljenja naših predaka, ratom smo izborili svoju državnost i svoju nezavisnost. Dvadeset dvije godine poslije, postali smo zemlja koju strane agencije nazivaju smećem, zaduženi smo za
cjelokupan iznos svega što proizvedemo, za sve usluge koje prodamo tijekom cijele jedne godine i još dva mjeseca. Ne mislim na neto, nego na bruto, dakle s uključenim troškovima.

To je rezultat naše nezavisnosti i naše državnosti koji pokazuje koliko smo mi današnji Hrvati degenerirali u odnosu na naše pretke, koliko ne/poštovanja pokazujemo prema svim trpljenjima, stradanjima, žrtvama naših predaka.
Preci bi nam još i oprostili. No, mi nismo samo narugali se svojim precima, mi smo još jučer pojeli sutrašnji ručak i mi smo izdali budućnost naše djece. Mi smo, bez ikakvog prava na to, bez ikakvog
pitanja još jučer izdali našu djecu i namijenili im sudbinu sutrašnjeg
roblja.

Danas pilatovski peremo ruke, upiremo prstom tamo i ovamo, držeći fige u džepu, lažemo svojoj djeci i krivce pronalazimo u drugima.

Da ovo ne bi bilo tek prazno optuživanje, pokazat ću ukratko slijed događanja koji nas je doveo do razine smeća, kako nam tepaju kreditne rejting agencije.

Na dan stvaranja neovisne hrvatske države, vrijednost samo gospodarske imovine, prema procjeni CIA-e je bila oko 200 milijarda dolara. Tu CIA nije računala vrijednost infrastrukture, mora, kuća i stanova. Ta imovina do tog datuma je bila imovina u vlasništvu društva, kojeg su
sačinjavali dakako - pojedinci i s punim pravom smo svi na tu imovinu gledali kao na našu imovinu.

Naša tadašnja elita se odlučuje na uništavanje svakog traga socijalizma i pronalazi put koji vodi u kapitalizam i blagostanje kroz prodaju sve imovine kojeg smo stekli u proteklim desetljećima. Donosi
se zakon o pretvorbi i privatizaciji. Nakon 13 godina trajanja tog zakona (koji neznatno izmijenjen vrijedi i danas jer ipak unatoč prolasku 22 godine, još se nije uspjela raskrčmiti sva ta nekad naša
imovina), po izviješću Državne revizije Hrvatskom Saboru 2004-e godine
- 95% te pretvorbe i privatizacije je izvršeno protuzakonito, prevedeno - opljačkano. U kapitalizam i blagostanje su ušli samo privatizacijski lopovi. Svi mi ostali smo ušli u ropske odnose i manje-više u beznađe.

U tih 95% lopovluka uopće nije uključena pljačka stoljeća koja se kod nas zove - privatizacija banaka. Sanaciju tih banaka smo platili 84 milijarde kuna,a prodali smo ih za nešto više od 5 milijarda kuna. Skromno priznajemo štetu od cca 10
milijarda eura. To priznanje služi samo za zataškavanje činjenice da je i privatizacija banaka izvršena protuzakonito, odnosno ni po jednom zakonu nije se do danas mogla prodati ni jedna jedina banka. Osnivači
svih banaka, dakle vlasnici svih banaka koje smo imali su bila poduzeća. Pri prodaji poduzeća su izuzeti njihovi udjeli u bankama,a te udjele je država, tj zakonodavac, tj Sabor odlučio prodati kasnije po nekom drugom zakonu. Taj zakon nikad nije donesen,a banke su ipak
prodane. Ne samo to, nego su banke postale vlasnicima svojih vlasnika!
Možete izvoditi svakakve vratolomije i pritom slomiti vrat,ali ne možete postati otac svome ocu. No, naše nekadašnje banke su to postale. To je kriminal bez premca u povijesti, ne samo našoj.
Ako ste pomislili da je tu kraj lopovluku, da vas dalje ne može ništa iznenaditi, prevarili ste se!

Mnogi od vas su uvjereni kako imamo vlastitu valutu, odnosno vlastiti novac i da se taj novac zove kuna. Mislite kako kune tiska Hrvatska Narodna Banka,a da poslovne banke nama daju kredite od pologa građana, odnosno štednje i da banke zarađuju na razlici kamata između kamata na štednju i kamata na kredite. To je laž. Zapravo, to su dvije laži.

Prva laž je da HNB kreira novac.

Druga laž je da banke građanima odobravaju kredite iz ušteđevina drugih građana.

U Hrvatskoj, od 1994-e godine po Zakonu kojeg je izglasao Hrvatski Sabor, taj Sabor se odriče u ime naroda prava na tiskanje vlastitog novca i to pravo daje poslovnim bankama. Također se tim zakonom
zabranjuje hrvatskoj Vladi zaduživanje kod HNB-a. U godinama koje su slijedile iza te kobne 1994-e, uslijedila su i ubojstva privatnih bankara, premlaćivanja, pritvaranja. Googlajte Promdei banka, Glumina banka, Gradska banka Osijek.

Što ovo s kreacijom novca zapravo znači? Prije toga, morate znati kako je od ukupne mase novca u opticaju u državi, tek 5% novca u novčanicama, sve ostalo je tzv. Novac na računu,tj, neka brojka koja
govori kako možete uzeti na bankomatu ili na šalteru toliko i toliko novca.

Da bi taj odnos 5% novčanica i 95% brojki na računu mogao funkcionirati, također se pobrinula država. Obavezala je svakoga tko
posluje s gotovinom da slijedeći radni dan taj novac uplati u poslovnicu FINE ili banke,obavezala je svakog zaposlenika na otvaranje računa u banci i obavezala je poduzeća da isplate plaća vrši preko
računa u banci. Onda su vam banke izdale kartice, debitne, kreditne, ove i one. Na taj način je postignuto to da tih 5% novca u novčanicama zadovoljava apsolutno sve potrebe za gotovinom. Taj papirnati novac se tiska u Austriji po nalogu HNB i HNB ga daje kroz kredite poslovnim bankama. Ostalih 95% novca kreiraju poslovne banke i to na način da na osnovu pologa građana kojeg banka deponira u HNB, dakle NE POSUĐUJE JER NE SMIJE, pologa od primjerice 1000 kuna jednostavno stvara,
kreira i to običnim upisivanjem brojki u kompjuter iznos od 10 000 kuna što smije po Zakonu. Banke naravno znaju i zaobilazne puteve kojima će od pologa od 1000 kuna stvoriti iz ničega i do 100 000 kuna.

To što stvore iz ničega, na osnovu potpisa zajmotražioca na ugovor o kreditu daju u opticaj,a kamate beru na cjelokupan iznos tako kreiranog novca iz ničega. Bitno je znati da kreacijom bilo kojeg kredita iz ničega, banka ne kreira i novac potreban za plaćanje kamata. Nakon povrata kredita, tako stvoren novac se poništava,a ostaju "na životu" samo kamate i to u bankarskom džepu.

Kad to akceptirate, onda shvaćate kako privatne banke u stvari tiskaju hrvatske kune i kako te privatne banke odlučuju o tomu komu će ih, za koju namjenu i kad podijeliti kroz kredite.

Sasvim je jasno da u takvim odnosima, nijedna Vlada RH od 1994-e godine ne vodi nikakvu gospodarsku politiku. Umjesto nje, to čine privatne banke. Uloga Vlade RH od tog datuma jest samo prikupljanje i
distribucija poreza od građanstva i gospodarstva.

Sam podatak da banke u Hrvatskoj svake godine bilježe enormne profite dok gospodarstvo grca u gubicima, govori za sebe. Što to banke dakle proizvode?

Proizvode novac!Potom ga uništavaju i sve kamate koje se NE UNIŠTAVAJU ostaju njima.

Maloprije spomenuh kako banke zajedno s kreditom u opticaj ne puštaju i novac s kojim bi se platile kamate. Ipak, kamate se moraju vratiti.

Jasno je da ne mogu. Ako dobijete 100 i imate samo 100,, kako ćete vratiti 130? Dug je neotplativ! S vremenom, sva imovina u državi - postaje vlasništvo banke!
Budući da je sav novac u opticaj ušao kao nečiji dug, jasno je također kako se uistinu i ne radi o novcu, nego o zadužnici. Svaka novčanica koju imate u džepu je nečija zadužnica koje se on mora dokopati na
bilo koji način kako bi vratio dug. Dugom. Jer novca nema uopće.

Odustajanjem države od prirodnog prava na kreaciju vlastitog novca, dospjeli smo u situaciju: skoro sve smo prodali, kao građani smo u dugovima do grla i još smo povrh svega dužni vrtoglavi iznos od preko
50 millijarda eura!

No, to nije sve - odustali smo od vlasništva nad našim morem, odustali smo od zapovjedništva nad našom vojskom, odustali smo od prava na donošenje zakona, na donošenje Proračuna i konačno - protuustavnim lanjskim referendumom o pristupanju u EU smo odustali i od vlastite
države.

Kad vam netko zakonodavno, financijski, vojno preuzme nadzor nad državom - to znači da te države više i nema. Međutim, to ne znači kako je pljačka time završena. Svaka kolonija se mora iscrpiti do kraja. To
će se učiniti i s Hrvatskom državom, ali i s njenim narodom.

U tijeku su pregovori o tobožnjoj monetizaciji autocesta što u prijevodu znači oduzimanje vlasništva nad njima, u tijeku je proces preuzimanja kompletne vodne infrastrukture, preuzimanje nadzora nad
ekonomskom eksploatacijom pitke vode, jezera, rijeka, ponornica, kišnica i bunarskih voda. U tijeku je i preuzimanje Hrvatske
elektroprivrede.

To nije sve. Još ostaje imovina građana u vidu nekretnina, kuća,stanova u kojima živimo. Tu imovinu nam se kani oduzeti uvođenjem poreza na nekretnine čime sve nekretnine postaju vlasništvo države (a
država - vidjeli smo nije više naša),a mi zaštićeni najmoprimci u tim istim nekretninama i to zaštićeni do trenutka dok plaćamo porez. Ne budemo li taj porez mogli plaćati, već će doći specijalne ekipe da nas izbace iz kuće/stana i prodaju kuću ili stan na dražbi.

Kad si na poziciji da možeš izračunati koliko i kad ćeš novca pustiti u opticaj, onda možeš i izračunati koliko kuća/stanova ćeš godišnje otimati ljudima nametanjem poreza za kojeg se nema gdje ni kako, niti
može zaraditi novac.

Sve što danas čujete da netko naziva Investicija, znajte da se radi o preuzimanju naše imovine uz neznantne uloge tzv. Investitora.

Dakle, tema bijaše - utjecaj politike na zapošljavanje. Sasvim je jasno iz svega navedenoga kako politika i političari ne utječu ni na što u gospodarstvu, kamoli zapošljavanje. Politika i političari su
odraz nas samih,našeg shvaćanja osobne odgovornosti za državu,a politička praksa dokaz nivoa ne/ osviještenosti hrvatskog naroda. Biti političarom,uz nekoliko iznimaka koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke, od 1990-e do danas znači biti suučesnik u pljački vlastite države i vlastitog naroda te pokrovitelj te pljačke.

Slizavanjem s politikom, bilo kojeg ranga, dakako da možete doći do kakvog radnog
mjesta, no tih mjesta je premalo,a za slizavanje mnogi nemaju dovoljno niske moralne i etičke obzire tako da do tih radnih mjesta, opet u pravilu dolaze samo oni koji te iste norme pogaze.

Ako mislite kako bi zaključak izloženog trebao glasiti - poraz ljudskosti, poraz naroda, u pravu ste,ali ne do kraja.
Naime, taj poraz tek slijedi. Kroz vrlo kratko vrijeme, puno kraće od
ovih 22 godine svjedočenja rastakanja jednog naroda i njegove države,
ovog danas ćemo se sjećati kao vremena u kojem je još sve bilo dobro.

Mnogi se raduju kako će tzv.ulaskom u EU, što je posve krivi izraz jer radi se o EU aneksiji Hrvatske u njen pravni i teritorijalni ustroj, dobiti šansu za posao negdje unutar te EU. Nažalost, i to je radovanje neutemeljeno. Hrvatima neće biti dopušteno slijedeće tri godine zapošljavanje u zemljama EU,a u nekima niti nakon sedam godina. Kad prođe tri, odnosno sedam godina, poslodavac koji zaposli Hrvata negdje u EU neće ga morati platiti više nego što bi Hrvat bio plaćen za isti
posao u svojoj bivšoj državi. Sve to su potpisali naši tzv.pregovarači. Ovo tzv.je stoga što oni nisu pregovarali ni o čemu,
nego su samo prenosili naloge Europske Komisije Vladi RH. Naravno da će mnogi od vas, unatoč tim odredbama EU, ipak pronaći posao u EU zemljama. Ne možete konkurirati za bauštelu, ali ako ste vrstan
inženjer, ako govorite jezik, ako ste fakultetski obrazovani, imate velikih šansi. Napustit ćete Hrvatsku, i svoj dom,a otići među strance, u drugu kulturu i toj kulturi predati svoju djecu. Te zemlje nisu uložile ni jednu lipu u vaše obrazovanje, dobivaju vas u najboljoj životnoj snazi i dobivaju vas potpuno ovisnima o plaći - dakle bit ćete izrazito kompromisno, na svoju štetu dakako, raspoloženi.Počet ćete živjeti privremeni život koji se zove Ni
tamo,ni amo.

Gospodarski rast, rast Bruto društvenog proizvoda, čuli ste za to?

Znamo da je dobro kad raste i da je loše kad pada. Da bi se ikako zaradio novac za vraćanje kamata, nužan je stalni gospodarski rast i to minimalno za iznos kamata na uzete kredite. Paradoks je u tomu što - koliko god radili, koliki god bio gospodarski rast, vama kao državi
raste ukupni iznos duga. Ako to i ne želimo vidjeti na primjeru Hrvatske koja je maksimalno deindustrijalizirana zemlja, pogledajmo onda Njemačku - njen dug je preko 2000 milijarda dolara, dug Italije
je preko 5000 milijarda dolara, dug SAD-a je preko 14.000 milijarda dolara. Ljudi - dug je u ovakvom sustavu neotplativ!

U doba Sanaderove Vlade i gradnje auto cesta, imali smo gospodarski rasti te se broj nezaposlenih kretao oko 250 000. Gradnju autocesta je pratio enormni uvoz građevinskog materijala na kojeg se plaćao PDV, punio Proračun. Paralelno s tim se razvijala i stanogradnja koja je također inducirala enormni uvoz svega i svačega. Nakon završetka gradnje cesta i zavrtanja kreditne špine, počeo je gospodarski pad.
Auto ceste i stanogradnja su jednokratni poslovi. Zadužili smo se, novac potrošili u beton,željezo i asfalt, imamo prekrasne autoceste, tamo gdje je bio Bagat prekrasne nove zgrade i nemamo od čega živjeti. U te zgrade i te ceste, mostove, nadvožnjake nismo ugradili ni jedan
jedini kilogram domaćeg željeza, iako smo imali dvije željezare - onu u Sisku i onu u Splitu. Danas na mjestu gdje je nekad bila željezara u Sisku stoje deseci tisuća kvadrata potpuno praznih hala, sve do jedan stroj je spakiran u kontejnere i brodom prebačen u Meksiko.

Tako izgleda gospodarska politika kad je vode strane banke. Puštaju novac u opticaj po svojoj volji i povlače ga kad se skupi
dovoljna količina dobara koje mogu preuzeti.

Za potpuno razumijevanje povijesnog trenutka u kojem se nalazimo još
trebamo razotkriti politički sustav koji je sve to provodio.

Demokratska smo država u kojoj imamo slobodne izbore, slobodno okupljanje građana u političke stranke koje se ravnopravno natječu za političke mandate na lokalnoj i državnoj razini.

Ovo zvuči kao iz bajke, zar ne?

Sad ćemo vidjeti kako bajka prerasta u oligarhijsku diktaturu u kojoj narod nema nikakvog političkog utjecaja, niti izgrađene institucije kroz koje bi mogao korigirati oligarhijsku volju.

Imamo registrirane 103 političke stranke. Od toga 96 minornih, dvije velike i četiri ukrasne. Sve Vlade dosad su sastavljene od tih 6 stranaka. Razlikuju se po imenima i bojama logotipa i ni po čemu drugom. Sve su centralizirane i svi članovi na nižoj razini ovise o milosti članova s više razine. To se inače zove negativna selekcija - selekcija u kojoj se svatko penje do razine svoje nesposobnosti i blokira svaki pokušaj prolaska u više razine sposobnijima od sebe. Na taj način, u vrhove stranaka dolaze najbeskrupulozniji, najpodmukliji,
oni bez sposobnosti suosjećanja - upravo sam opisao psihopatu.

Pogledajte bilo kojeg člana predsjedništva stranke i usporedite s ovim opisom, teško bi se našao jedan jedini koji ne posjeduje sve navedene karakterne crte.

Kad je vrijeme za izbore, sukladno izbornom zakonu, stranke slažu svoje liste i s tim listama kandidiraju u izbornim jedinicama. Mi kao birači na izborima zaokružujemo liste. Što radimo? Zaokružujemo liste. Čije liste, tko ih je sastavljao, tko je izabrao ljude na listama? Mi nismo. Izabrali su ih predsjednici stranaka, oni na P koje već spomenuh.

Dakle, izbori kod Hrvata su zapravo verifikacija tuđih izbora. To je jedino što činimo. Ne biramo. Zar nam netko brani da
složimo sami svoje liste, registriramo se kao stranka i natječemo? Ne brani, u tomu i jest trik. To nije dovoljno. Treba vam novac, trebaju vam mediji i to svi mediji. Po zakonu - stranke koje su sad u Saboru,
iz Državnog Proračuna dobivaju novac, kriterij je broj zastupnika. Oni na izbore idu s našim novcem! A mi bismo također morali s našim.

Zanimljivo. Ako i nađete novac, gdje su vam mediji? Nemate ih. Svi bitni mediji u državi su u vlasništvu iste sorte ljudi čiji je interes neoliberalni predatorski kapitalizam.

Osim HTV,a ona je pod kontrolom već spomenute jedne jedine neoliberalne stranke koja s nama vlada zadnje 22 godine. Mediji moraju, radi samih sebe, osigurati da izbore dobije ista neoliberalna oligarhija.

Ako se koja strančica od onih 96 i probije te osvoji 4,9% glasova, na radost vladajuće oligarhije, ne prolaze jer je 5% limit, prag za diobu mandata. Svi oni glasovi koji su ispod te brojke se pribrajaju glasovima većinske stranke.

Nakon izbora birači ne mogu smijeniti saborskog zastupnika. Ne može niti sud. Mandat je njegovo osobno vlasništvo,a s osobnim vlasništvom se može trgovati, je li tako? Vidimo,dakle kako je korupcija ugrađena u temelje "demokracije" našeg tipa.

Još smo nešto naučili, osim da ne biramo, već verificiramo/odobravamo tuđe izbore - naučili smo kako izborima ne možemo smijeniti neoliberalnu oligarhiju. Koju oligarhiju? Onu koja je rasprodala
društvenu imovinu, uništila industriju, zadužila nas, prijevarom naše
ozemlje i podzemlje predala stranim centrima moći, koja je bankama
dala pravo na kreaciju novca i vođenje gospodarske politike.

Uvjereni smo kako mislimo svoje misli i to uvjerenje , koje je kod rijetkih pojedinaca ispravno svo vrijeme,a kod većine uglavnom većinu vremena - nije. O našim mislima se brinu mediji. Odlučuju o čemu ćemo, kad i kako misliti. Za sve ima mjesta. Za negativizam najviše. Jučer
ste mislili o Nori, prekjučer o ćirilici, onda na red dolaze crkva, što li već. To nam svima biva "aktivno" mišljenje, a ono drugo je posvećeno razmišljanju o svojoj situaciji, materijalnim problemima čija problematičnost proizlazi iz naše podrške sustavu i poretku stvari.

Netko je javna osoba, netko je popularna javna osoba. Za tu popularnost se brinu mediji. Po narudžbi, dakako. Popularnih osoba nema,a da su istovremeno i oponenti Sustavu. Zato "šira javnost" i ne zna za drugačije ideje, za bolje, sposobnije ljude. Takvi mediji su u simbiozi s oligarhijom- jedni o drugima ovise,uzajamno se podržavaju i dijele lagodnost življenja na račun manipuliranja sa slikom stvarnosti koju prezentiraju onima od čijeg rada žive - narodu.

EU aneksija nam je pred vratima. Tamo nas još nekoliko godina kao radnu snagu ne trebaju. Hrvatsko gospodarstvo je u rasulu, svakog dana broj nezaposlenih raste za skoro tisuću. Ako ste među njima,a bilo bi
pravo čudo da niste - niti ne pomišljajte na privatni posao. Propast ćete.

Male poduzetnike poreznici jednostavno - obožavaju - jer oni su im vreća za napucavanje. Na malim poduzetnicima se dokazuje sve - i ispravnost porezne politike, svi propisi, pravila, represija sustava
koji im na svakom koraku postavlja prepreke. Ako poduzetnik štogod ne
ukrade, utaji, sve plodove njegovog rada će oteti država. Na kraju će mu oteti i osobnu imovinu koju je imao prije ulaska u poduzetništvo.

Samo postavljanje pitanja o utjecaju politike na zapošljavanje otkriva
podršku Sustavu onog koji pitanje postavlja. Ako utvrdimo kako političari mitom, korupcijom, nepotizmom, dijeljenjem kredita podobnima utječu na zapošljavanje i ako nekako uspijemo to iskorijeniti - i dalje smo municija Sustava, oni koji sudjeluju u
njemu i podržavaju ga.

Kad kažem Sustav - onda podrazumijevam slijedeće: stvaranje novca kao dug, nužni gospodarski rast, neograničeno iskorištavanje resursa i neograničenost osobnog bogaćenja. Taj Sustav je održiv samo uz cijenu porobljenosti i siromaštva većine koja ovisi o oligarhijskoj milosti.

Gdje su u toj priči naši znanstvenici, naša inteligencija koju smo odškolovali svojim novcem i odricanjem? Oni bi morali objašnjavati nam stvarnost, biti predvodnici i uzor narodu. Gdje su? U službi Sustava.

Oni su vojnici Sustava, brane ga, tumače i održavaju. Za nagradu imaju plaću iz kakvog Proračuna, pozivaju se na TV, tumače stvarnost po nalogu Sustava.

Pravo pitanje na koje tek trebamo odgovoriti jest - postojimo li još uvijek kao narod ili smo tek atomizirana masa koja gubi individualnost i kolektivitet zajedno, ostaje denacionalizirana i deindividualizirana
upravljiva masa bića na dvije noge??

Toliko o optimizmu.

Ima li izlaza?

Nema.

Ne možete ništa.

Možete se javiti liječniku ili ljekarniku da
vam da tablete za spavanje. Godišnje ih trošimo u vrijednosti od 7 milijuna eura.

Ili?

Ili rekonstruirati sustav! Uvesti elemente neposredne demokracije, institut opoziva zastupnika, animirati izvornu hrvatsku elitu na preuzimanje svoje prirodne uloge - predvodnika naroda umjesto psihopatske oligarhije koja to sad čini. Oduzeti bankama pravo na kreaciju novca. I to novca kao dug i uvesti nekreditni novac.

Osloboditi kreativne potencijale ovog izuzetno talentiranog i svestranog naroda! Osigurati energetsku neovisnost. Pretvoriti
Hrvatsku u zemlju zadovoljnih ljudi koji rade i grade, stvaraju i kreiraju, odgajaju svoju djecu u nezagađenoj zemlji!

To možemo. Ako prihvatimo svoju slobodu kao svoju odgovornost.

Udružimo se i zajednički nastupimo u promociji interesa nacije.

Najprije referendumom, a potom izborima.
www.patriotpokret.com