Toljaga

Nakon što je Bandić zabranio plakat za Gavellinu predstavu Fine mrtve djevojke, a ravnatelj kazališta Darko Stazić bijedno i sluganski pognuo glavu i plakat povukao, javili su se kazalištarci, dizajneri i gay udruge da kažu kako je to ogavno i strašno.
I jest, naravno. Ogavno je i strašno što gradonačelnik europskog grada primjenjuje inkvizicijsku silu kontra slobode umjetničkog izraza koju štiti i sam Ustav. Ogavno je i strašno da se prvi čovjek metropole ove države stavio u službu katoličkog fanatizma da bi kupio i platio političku podršku Kaptola na lokalnim izborima. A jednako je tako i ogavno, i strašno da je Bandićevu sramotnu naredbu ulizički proveo ravnatelj Gavelle, čovjek koji je na taj javni položaj došao upravo zato da štiti svete interese umjetnosti i kulture, a ne da salutira vlastodršcima.

I utoliko stvarno lijepu i časnu stvar čine ti glumci i redatelji koji su se već oglasili da kažu kako je to s plakatom nedopustivo i neprihvatljivo, pohvalna su reagiranja gay scene, Društva dizajnera, čiji je član autor zabranjenog plakata s dvije zagrljene bogorodice, kao i osuda ministrice kulture. A posebno je dojmljiva odluka redatelja Olivera Frljića da sasvim prekine suradnju s kazalištem Gavella.

No, generalno gledajući, razmjeri toga otpora ipak su tako maleni. Tako žalosno maleni, jadni i slabi.

Naime, važnost slučaja plakat je prijelomna. Ona se širi daleko izvan područja tog trokuta između teatra (jer je skandal izbio na kazališnom terenu), zajednice građana homoseksualne orijentacije (jer se predstava koristi tom simbolikom) i dizajnerske struke (jer je arbitar političke vlasti cenzurirao rad jednog dizajnera).

Tu je riječ o zatiranju elementarnog građanskog prava na slobodno formuliranje i izražavanje misli, ideja, koncepcija i asocijacija, prava koje jednako pripada svakom anonimnom građaninu, kao i umjetnosti po kojoj je sada udarila Bandićeva toljaga.

I budući da je to jedna od osnovnih vrednota slobodnoga svijeta, u njezinu bi obranu morale stati sve demokratske institucije i svi ljudi koji ne žele da Hrvatska sutra počne sve više nalikovati na džamahiriju po kojoj će se hodati začepljenih usta i pogleda spuštenog u pod. Ovo je stvar od općeg interesa javnosti i k tome stvar krajnje ozbiljna i opasna.
Zatucani ekstremizam koji buja u krilu Katoličke crkve društvo mora primiti k znanju jer njega će, na žalost, uvijek biti. Na to ukazuje i histerija koja se s Kaptola orkestrira protiv zdravstvenog odgoja, a sada i akcija vjerskih čistunaca protiv benignog Gavellinog plakata.

Svakoga tko misli da je ovakvo mišljenje pretjerano, samo treba podsjetiti kako je, nakon puna četiri stoljeća, Katolička crkva tek 1966. godine ukinula sramotni Index librorum prohibitorum, Indeks zabranjenih knjiga, na kojem su bili Voltaire, Kant, Sartre, Rabelais, Balsac, Gide, Zola, Anatole France, Defoe i mnogi, mnogi drugi stupovi svjetske kulture. I to samo zato, kako je tada objašnjeno, što je produkcija postala preobimna da bi ju se moglo klasificirati. To se, dakle, desilo tek za života svih nas koji danas imamo više od 46 godina.

Ne treba sumnjati da će vjerski fanatizam tražiti sve više i više. A gdje će udariti sljedeći zahtjev za cenzurom, može svatko lako zamisliti samo ako da mašti na volju.
Ali dok se ovo piše, iz svih tih važnih i bitnih demokratskih institucija ne čuje se ni jedna jedina riječ. Sada, dok još nije prekasno.

preuzeto iz novog lista

lp, boro

http://budan.blog.hr