Nakon jedne resprave dobila sam upit; Kako to da u određenim trenucima prema određenim ljdima nisam imala tolerancije. Pitanje me potaknulo na razmišljanje, tj. preispitivanje sebe.

Najprije se treba upitatati što za koga znaći tolerancija, i tko je uistinu i koliko tolerantan. To bi trebalo znaćiti da u potpunosti prihvatimo drugu osobu,njeno uvjerenje, mišljenje.Ja osobu mogu prihvatiti, ali ne moram prihvatiti njeno životno uvjerenje.Mogu ju uvažavati sa totalno suprotnim stavovima od mojih,ignorirati ju, ili se raspravljati. U raspravama, svi znamo mišljenja se sukobe i nastane kaos.

Zašto je to tako?  Zašto se ne može u miru prihvatiti drugi stav da je za nas neznam kako grozan. To nam ne dozvoljava naš ego, religsko i sva druga opredjeljenja. Svatko smatra da je njegovo najispravnije a dugo nevalja. Sve nas to može odvesti  u situacije u kojima  netrebamo biti.

Ima li takvih ljudi koji u potpunosti uspijevaju održati toleranciju? Mogu reći da neznam. Isto tako mogu reći da mnogi rađe šute, ne uvlaće se u diskusije, rađe nego da iznesu svoje stavove  koje sagovornik ili skupina može protumaćiti kao netrepeljivost i netolerantnost. Netrepeljivost  je u svakome od nas, samo je razlika u njenom ispoljavanju. Nemože se svakoga jednako prihvatiti što ne znaći da se nekoga zbog toga mrzi. Zato je potrebno svoju osobnost i stavove držati pod kontrolom i ne upadati u žućne i nepotrebne  rasprave. Nitko i ništa nemože izmjeniti nećije svjetonazore i mišljenja, to može samo svatko od nas za sebe. Bilo tko da nešto izjavi, kod sugovornika se jeve njegovi osjećaji pa reagira naglo, u stvari brani svoje stavove. Da se postupi ispravno  to se mora učiti, kako vele „brusiti“ da čovjek na sebi osjetiti i dobro i loše da u konačnici ide dobrim putem. Sve je to individualno, što netko želi, netko ne.

Ćesto kad se nađete u okruženju gdje ste izloženi neprihvatljivim tvrdnjama za vas, gdje vas to poćne iritirati, javi se osjećaj da osoba silom pokušava nametnuti svoje stavove. U vama se javlja bunt koji odvede opet diskusije u krivom smijeru. Dolazi do žućnih rasprava koje za posljedicu imaju izraženu netolerantnost, grube riječi. Nažalost ćesto smo svjedoci teških radnji i nesreća koje se dese zbog nedostatka tolerancije.

Svatko od nas je jedinka za sebe, za nekog loša za nekog dobra.  Svatko od nas ima svoje odnose i stavove prema životu. Ako je to drugačije od večine, u razgovoru se to iznese, e onda počnu „pametovanja“ jedne i druge strane. Umjesto da saslušaš mišljenje,izjaviš svoje i točka... idemo dalje....javljaju se mnoga pitanja, povrijeđenost netrepeljivost, ćesto i osjećaj ugroženosti osobnosti, religije ili već o čemu se diskutira. Javi se netolerantnost, bunt itd. Ako se netko želi razvijati i misliti svjom glavom, pritom ne prihvačati tuđe stavove pa baš da su obrnuti naglavaćke, a pruža vam se otpor desi se što se meni desilo u trenucima netolerancije i „napada“.Pošto smatram da sam otvorena osoba kroz taj period ja sam „brusila i izbrusila“ svoju otpornost na ono što me iritira. Ne velim da više nikad neću reagirati, ali znam i vidim da je toga sve manje. Zašto se nešto mora postići na takav naćin nemogu o tome, nisam psiholog, ali znam da na to utječu mnogi životni faktori. Ako je netko toga svjestan mislim da je to veliki pomak prema boljim odnosima.

Osim toga u životu ima situacija na koje ćemo prije i više reagirati tolerantno i obrnuto. Često sve ovisi o pređenom iskustvu, karakteru osobe, volji za dobrom diskusijom i mnogim popratnim faktorima u trenucima kad čovjek reagira netolerantno.

To bi bilo ukratko od obične osobe koja je iskusila i pružila tolerantnost isto kao i Netolerantnost.