Svaštarenje u vlastitom životu

Šta ću i kako ću – nemam pojma, imam pojma.

U ovom našem prevrtljivom životu mnogi ljudi si u današnje vrijeme nijemo postavljaju ovakva pitanja. Premišljaju šta znaju raditi, zašto su se školovali, traže odgovore za životno i radno izražavanje te  egzistencijalnu sigurnost.

Teško spajanje kraja s krajem čovjeka natjera na mogući posao koji mu se nudi. On ga sa strahom prihvaća bez obzira na radnu sposobnost, nedostatak kvalifikacije, iskustvo koje ima ili nema. Danas se mnogi ljudi snalaze na ovaj način, pa ispada da im školska naobrazba nije ni trebala kad iskustvo u poslu pronalaze sami ili od onih koji im tek toliko pokažu da imaju ikakvog pojma o kakvom se poslu radi. Vremenom, učeći o djelatnosti u hodu usvoji se sposobnost radne navike i znanje o određenom zanimanju.

Mnogo mladih sposobnih ljudi, poniženo pognute glave svakodnevno spajaju kraj s krajem sramotno očekujući dvadeset kuna iz mizerne plaće ili mirovine svojih roditelja. Sramota je to i za roditelje i za te mlade ogorčene ljude koji ne vide izlaz iz postojeće društvene situacije. Nepoštenje visi u zraku, a poštenju se tek vidi početak. Nesretni i jedni i drugi očekuju dan kad će se probuditi iz ovog ružnog sna hrvatske svakodnevice.

Rijetki uspiju naći zaposlenje za koje nikad ne dobiju dohodak. VeeeeIika je to  sramota za društvo u kojem žive. Moja kćer je tako radila devet mjeseci. Svaki mjesec sam joj davala za kartu i marendu iz svog dohotka nekvalificiranog radnika. Sram te bilo Katice Ivanišević! Ti si bila glavna i odgovorna u firmi u kojoj je radila. Moje dijete je bilo sramotno iskorišteno. Do god nebudemo prozivali ljude koji postupaju na ovako nekorektan način, toga će i dalje biti. Danas kao građanin Republike Hrvatske ovom stajem na put i kažem. Dosta je bilo. Ubuduće zahtijevam odgovoran radni odnos prema svakom građaninu Republike Hrvatske i posao za  koji su se učenici osposobljavali.  Zahtijevam od sudstva da radi svoj posao. Zahtijevam od školstva ispravno znanje za svakog učenika. Dosta je menadžerskih postotaka i rasprodaje u bescijenje hrvatske imovine. Krajnje je vrijeme za odgovorno upravljanje resursima koji su nam još ostali na raspolaganju. Mi smo još uvijek bogata zemlja. S kojim pravom nas vlast drži u siromaštvu? Kakvi to domaćini upravljaju ovom zemljom?

Negdje sam pročitala da 90% ljudi ne radi posao za koji su se školovali. „Jazuk“ (šteta) rekli bi u priči o Sulejmanu veličanstvenom. Nijemo gledam kako krune mladim pričevima i princezama Hrvatske padaju s glave, moranje proizvodi pitanja i kajanje...Zašto sam se školovao, zašto živim, kako ću ostvariti pristojnu egzistenciju za život, na koji način ću preživjeti, kako ću se oženiti- udati, kako...kako? Mnoga pitanja ostaju učahurena u tjeskobnoj duši djeteta, oca, majke, staratelja.

U nadolazećim kosmičkim energijama buđenja pozitivne svijesti mnogi ljudi različitih uzrasta postanu svjesni ovih pitanja, bolesnih previranja u svojoj i zajedničkoj nezadovoljnoj duši društva koja vapi za promjenom ponašanja, ispravnim usmjerenjem, osobnim iscjeljenjem i iscjeljenjem društva u kojem žive. Nemali broj ljudi propada na dno bez nade da se ikad sa dna podignu, očajni u ludilu bez cilja u promjenu. Jedan dio ljudi uspijeva onkraj svijesti sagledati nehumano ponašanje svog državnog i religijskog vodstva. Izgubi nadu u bolje sutra koja mu je iluzorno obećana, shvati da osim obitelji malo tko vodi istinsku brigu o njemu, otrgne se s lanca neznanja, traži sposobnost za opstanak i preživljavanje snalaženjem sa znanjem o kojem ima ili nema nikakvog pojma.

Iscjeljujući sebe na tom putu, svoje neshvaćanje pretvara u shvaćanje i razumijevanje svog položaja. Iskustvom svoje sposobnosti izlaska iz gotovo bezizlazne životne situacije daje primjer kako se može iscijeliti ranjena duša čovjeka i čovječanstva. Takve ljude zovu iscjeliteljima. I sama sam jedna od tih ljudi. Nisam ja iscjelitelj. Istina je ta koja oslobađa prostor za povjerenje u sebe, a povjerenje je energija koja iscjeljuje.

Samoiscjeljenjem se iscjeljuje okolina i društvo.. Čovjek jednostavno osvijesti da nije niko i ništa ako se ne integrira u svim sferama života. U tom rastu i razvoju shvati se svoja moć i sposobnost izlaska iz bilo koje nepovoljne situacije. Razvije se povoljna sposobnost snalaženja u vremenu i prostoru. Iznjedri se ono sveto što čovjek nosi u svom biću. Pojavi se najidealnija, najveličanstvenija intuitivna spoznaja u kojoj čovjek odgovori na vječno pitanje. Koja je svrha mog postojanja? Svrha je iznjedriti ono što se zove „talent“ najsvjetlija sposobnost u kojoj se možemo odraziti kao jedinka. Posle te spoznaje više nema svaštarenja. Zadovoljstvo otkrivene sposobnosti odgovorno se koristi za cijelo postojanje. Nema više ja i moje, moje i tvoje, obiteljsko i društveno. Sve što se ima daje se na raspolaganje osim onog najnužnijeg za osobni opstanak. Svega ima dovoljno, siromaštvo je bogatstvo, bogatstvo je siromaštvo. Tada čovjek shvati da je sposoban za bilo koji posao. Inspiracije mu ne nedostaje. Svaki posao koji odabere, kako radi za sebe tako ga radi i za korist cjeline. Jedan iscijeljeni čovjek može iscijeliti tisuće bolesnih. On samim svojim postojanjem ispravno usmjerava iscjeliteljske energije, spušta njihove vibracije u fizički prostor za transformaciju. Prije ili kasnije te energije dopiru do svake individue u njegovoj blizini i šire.

Iz ništa se rodi nešto,

pa iz nešta svašta

tako radi mašta.

Razumijevanjem tog svašta odabere se nešto.

I to je to!