Život! Taj vječiti mađioničar, poigrava se sa mnom kao da mene i nema. Izaziva me pa me pusti, svađa se sa mnom pa odustane, potakne me na sustvaranje pa me kritizira, daje mi vrijednosti pa mi ih oduzima… Ma kako se samo usuđuje tako sa mnom komunicirati!? Tko sam ja za njega? Nedoraslo derište, rekao bi on, kao što su mi to često govorili i moji roditelji i još mnogi koji se sa mnom igraju. Jesam li ja predmet njihove igre, objekt, subjekt? Kakve mi to riječi servira moj život – ma čiji je to život? – i daje mi značenje riječi koje ja, kao, moram razumjeti. Zašto me jednostavno ne zamoli: Hoćeš li se igrati sa mnom? – i da mi ravnopravan odnos znanja o igri, umjesto što me stavlja pred gotov čin moranja. Tada bi mi dao voljan izbor, a on, pametnjaković, to neće. Misli li on, On, da je takvo muško i da me svojom sirovom snagom sveznalice, može pobijediti u igri? Nemam li i ja sve njegovo znanje koje je sebi ostavio kao svjesno, a mene poslao u ponovno rođenje i dao mi nesvjesno da ja po njemu moram biti učenik, a ne učitelj? Sebi je uzeo za pravo da zadrži znanje, a mene je poslao da ga ja iskustvima proživljavam da bih ga se sjetila. Naslađuje li se mojim neznanjem, smije li se dok se ja, neuka, trudim da do znanja dođem? Sada mi je mnogo jasnija uzrečica: Moj živote, drug mi nisi bio.. A ja, sa svojim novim razumijevanjem dodajem: …istinu o svojoj igri ti si izostavio.

Ma pokazat ću ja tebi „moj živote“ s kime se ti to igraš. Imam i ja znanja koja sam zapamtila svojim iskustvima, pa iako nesvjesna, osvijestit ću ti ih da vidiš što si to prouzročio svojom igrom. Mene poučavaš posljedicama mojih djela, a kažeš, prevarante jedan, da si mi dao slobodnu volju! Kako ti je sada kada ja tebe igrom izazivam, svađam se s tobom, optužujem te? Hoćeš li odustati od igre? Kritiziram te komunikacijom, dajem ti poticaj, i ja, za razliku od tebe u toj igri sa mnom, priznajem i štitim stalno tvoju vrijednost. Hoćeš li dopustiti sebi da učenik nadmaši učitelja? Hoćeš li pokazati svoje vrijednosti u odustajanju od vlastitog znanja i prepustiti se raspravi sa mnom o njemu bez borbe? Izazivam te, iskusi sve ono što si meni priredio kao životno iskustvo. Sada imaš ravnopravnog sustvaratelja!

Reći ćeš, uzmičući, kako si me, eto, pustio da i ja jednom pobijedim u igri.

Hajde sada, iskreno, priznaj sam sebi, je li uistinu tako ili sam ja tebi u međuvremenu nametnula svoju igru, stvarajući vlastita iskustva svijesti, kojih ti nemaš dovoljno da bi se sa mnom mogao igrati, a tebe sam prevarila nepoznatim riječima koje su te uspavale.

Ne moraš mi ništa priznati. Nisam tako zločesta da te pustim da se mučiš tražeći istinu kroz izgovore, kroz ove ili one vrste iskustava. Naučila sam se dobroti pa ću ti oprostiti svoja bolna životna iskustva i reći ti gdje si s njima pogriješio.

U svojoj igri otišao si predaleko, što bi se reklo pretjerao si u negativnim poticajima na igru, i stjerao si me u kut iz kojeg više nisam imala izlaza koji bi me podsjetio da u iskustvima ima i ljepote.

„E, nećemo više tako“, rekla je malena iskrica vatre u meni. Takva igra nema okusa sreće. Previše si se igrao vatrom koja je sagorjela dobrotu u meni, donoseći nesreću. Jesi li zaboravio da sam ja majka i domaćica, da na mom ognjištu postoji žar koji tinja i za drugačiju vatru koja grije skladno i blago, uvijek pripravna da spremi ukusnu hranu drugačijeg oblika, koja je putokaz ka sreći?

Tvrdio si ti meni da sam ja nitko i ništa, da ne vladam sobom, svojim mislima, osjećajima ni djelima. Nisi spomenuo riječ u svojoj tvrdnji. Jesi li je namjerno izostavio da mi ne skreneš pozornost na njezinu dvojaku uporabu? E vidiš, tu sam te ulovila u igri neznanja. Jesi li ti to mene riječima kontrolirao? Ma da ne bi.

Malo sutra, kako se moderno kaže. Predajem ti budućnost, pa je stvaraj kako hoćeš za sebe mislima, riječima, osjećajima ili djelima. Imaš svoje ja samo za sebe. Ja ti ga neću kontrolirati. Mojim ja više ne raspolažeš. Svojem ja ja puštam na volju, vjerujući njegovoj mudrosti i njegovim iskustvima koja ne želim kontrolirati, oduzimati mu slobodu izbora u stvaranju vlastitih iskustava.

Vjeruj mi na riječ kada ti kažem da ću na vrijeme znati stati i preusmjeriti, ne tvoja nadanja u iluzornu prijevaru, već njegova htijenja za postojanu sreću. Evo, imaš put pa ga slijedi ako hoćeš, a ako nećeš, nema veze. I tako sam vezu s tobom čekala većinu svog životnog postojanja. Postojana istina će i tako doći na vidjelo: moja, tvoja i naša.

Zeznuo si se gadno, ako si mislio da neću imati hrabrosti priznati svoju istinu i da ćeš me neistinom vječito držati u klopci. Što si mislio da ćeš time postići? Hajde, igraj se! Dosadno mi je. Potičeš li ti to mene da smišljam nova pitanja za igru?