Povijest...ta dosadna povijest svugdje nas prati. Na ovaj ili onaj način uči one koji žele da nauče na tuđim greškama, a ove druge šokira, kao što sam ja ostala u šoku poslije jednog povijesnog romana. 

Čitala sam "Druga sestra Boleyn" od P. Gregory. Zašto mene uvijek sve zanima? Zašto uvijek moram kopati po nečemu što je svima drugima dosadno...no gdje su tajne, tu sam i ja.  

 Zaprvo, najviše me zanima ono što ne mogu saznati ili je mogućnost tog saznanja jako mala. Pretpostavit ću da je u ljudskoj prirodi da nam je  najzanimljivije ono nedostupno. Sretne li mene :)

Vjerojatno svi znate da je Henrik VIII bio taj tip čovjeka koji je razdvojio Englesku od Rima. Uspostavio svoju Crkvu gdje je on sam bio vrhovni poglavar. I to samo zato jer ga je zaludila druga žena, pa je upravo zbog nje otjerao Katarinu Aragonsku, svoju kraljicu. 

Zanimljiva je činjenica da je prvo otjerao Katarinu, da bi se oženio Annom Boleyn, koju je zatim pogubio i dan poslije vječnao se sa Jane Seymour. I još je on imao žena od kojih se razveo, koje je pogubio i tako...divan kralj, još bolji muž.

No kako je Anna dospjela do kralja? U romanu se navodi da je zaprvo njezina obitelj ta koje je "servirala" svoje dvije kćeri kako bi njihove obitelj dobila više posjeda. Tako je mlađa kćer, Mary Boleyn prvo bila ljubavnicom kralja, pa zatim Anna koja je igrala igru toplo-hladno kako bi je kralj okrunio. A cijela ta priča svodi se da je ona morala roditi dječaka, Henrikovog nasljednika.

Vršio se ogroman pritisak zbog položaja obitelji. 

Roman završava tako da je Anna pogubljena, optužena je zbog preljuba i incesta (s bratom) jer navodno kralj nije mogao napraviti muško dijete.  Zaprvo, optužena je čisto zbog toga da kralj može imati novu ženu i da se taj brak proglasi nevažećim i kako bi  se on mogao ponovo oženiti. 

Postavlja se pitanje...što nam to čini moć? Pohlepa? Dosada? Ima li to neke svoje granice? Nije svima suđeno da budu moćni, da budu nadređeni, da vode državu. 

No, povijest se ponavlja. Ljudi i danas sve čine kako bi se uspeli na najmoćnije položaje u današnjem društvu. Igraju prljavo. I danas ih vodi - pohlepa. Sve će učiniti da stignu negdje. Kada ondje stignu, pojest će ih pohlepa. 

Moć nije za svakoga. Trebamo li je se bojati? Ili žudjeti za njom? Mislim da su to jedna od onih pitanja koje nam povijest ostavlja sa osmijehom na licu i nada se da nikada nećemo saznati odgovor. 

Koliko smo spremni žrtvovati za nešto više? Je li to vrijedno zaista učiniti? Razoriti obitelj, odbaciti je kako bismo postali netko i nešto? Što ćemo sve izmisliti da dođemo di cilja? Sredstva opravdavaju cilj? Ili ipak ne?

Zaprvo, svi smo mi netko i nešto. Postoje perspektive gledanja. Počevši od svemira ili od nas samih. S jedne strane, nitko smo i ništa, s druge strane, jedinstveni u cijeloj galaksiji. Kojim smjerom idemo? Gdje gledamo? Koliko smo moćni? A što je sa stanjem našeg uma? 

Ja sam svakako odlučila biti jedinstvena u cijeloj galaksiji. Zar nisam? (u potpisu, Ego)