"Posebne moći" biljaka i cvijeća

MITOVI, LEGENDE I VJEROVANJA O OTROVNOM I PO ZDRAVLJE OPASNOM ILI PAK LJEKOVITOM I BLAGOTVORNOM BILJU


Bunika se od davnina koristila za vračanje i crnu magiju. Od bunike i velebilja radila se takozvana »vještičja mast« pomoću koje su se izazivale halucinacije i trans

Željko MALNAR

Biljke su oduvijek imale glavnu ulogu kao hrana, prirodni lijekovi, ogrijevni, građevni ili odjevni materijal, otrovi i ukrasi, dakle kao neizostavan dio naših života i života naših predaka. Neminovno je stoga da su iz tako važnih uloga proizašle mnoge legende i vjerovanja, a većina tih uvjerenja proizlazi iz nekih istinitih svojstava biljaka. Razna vjerovanja u posebne moći biljaka vežu se većinom za biljke koje su opasne po zdravlje i tada se one povezuju s mračnim silama, duhovi, demoni... Ovo je nešto manje primjetno kod ljekovitih biljaka, koje se uglavnom povezuju s vjerovanjima u anđele, ljepotu, blagostanje...
Tako se za tisu, Taxus baccata L., zbog njezine jake otrovnosti, u nekim krajevima Bosne i Hercegovine vjerovalo da tjera uroke i zle duhove. Stoga se često sadi na grobljima, gdje će čuvati mir onih koji tamo počivaju. Od njezina drveta izrađivane su kolijevke i štapovi za čarolije te spisateljica J. K. Rowling u svojem popularnom djelu »Harry Potter« uz lik lorda Voldemorta vezuje čarobni štapić načinjen od tise. Izrazito kvalitetno drvo tise poslužilo je Britaniji u srednjem vijeku da bude jedna od najjačih svjetskih sila, posebice zbog poznatih engleskih lukova, »english long bow«, rađenih od tise s obzirom da je njezino drvo izrazito čvrsto i elastično. Strijela ispaljena iz takvog luka mogla je probiti najdeblji viteški oklop, a priča se da je poznati lik Robin Hood također imao luk napravljen od tise. Tisa je i jedna od najotrovnijih biljaka, a jedini dio koji nije otrovan jest crveno usplođe, arilus, oko sjemenke koji služi kao hrana pticama. U novije vrijeme otkriveno je da spoj taksol, kojeg najviše ima u kori, uspješno djeluje protiv raka jajnika pa se danas i primjenjuje u te svrhe.

»Popova muda«

Izrazito otrovna biljna vrsta je velebilje (Atropa bella – donna L.), a isto se povezuje s nizom legendi zbog svojstava raznih spojeva koje sadrži. Renesansne talijanske plemkinje shvatile su da »slatke« životinje uvijek imaju proširene zjenice pa su prije velikih svečanih balova kapale ekstrakt velebilja u oči koji bi im proširio zjenice, ne bi li bile ljepše i privlačnije. Otud ime vrste bella donna, lijepa žena. Spoj zaslužan za to je alkaloid atropin kojeg i danas koriste oftalmolozi kod detaljnog pregleda očiju.
Ime roda potječe od grčke boginje Atrope, jedne od tri Moire, božica sudbine. Božica Klota bi na početku čovjekova života započinjala presti nit života, Lahezabi bi čuvala nit, odnosno život, a Atropa, kao najstarija sestra, odlučivala bi kada će nit prestati i prerezala je svojim škarama te time okončala nečiji život. S obzirom da je Atropa često imala zle namjere, sama činjenica da upravo o njoj ovisi nečiji život učinila ju je najmračnijom i najomraženijom od svih grčkih bogova. Povezanost simbolike okončavanja života i otrovnosti velebilja rezultirala je imenom roda Atropa.
Biljka sadrži niz različitih otrovnih alkaloida od kojih je najpoznatiji prethodno navedeni atropin. Najveća koncentracija nalazi se u plodovima, a svega pet plodova može biti smrtonosna doza. Biljka je blago halucinogena, pa se dodaje tabletama droge ecstasy za pojačavanje panike i halucinacija. U narodu i danas postoji vjerovanje da velebilje noću osobno sadi vrag.

Vještičja mast

I uz kukurijek, rod Helleborus, vezuju se brojne narodne, a posebno je je zanimljiva ona o narodnom imenu tog roda: »popova muda«. Naime, kukurijeci su iznimno otrovne biljke, na što ukazuje i samo ime roda, grčki helo smrtonosan i borus jelo. Najveća količina otrovnih spojeva, od kojih se najviše ističu heleborin i heleborein, nalazi se u gomoljima koji su se prije koristili za induciranje pobačaja neudanih žena. Očišćen gomolj kukurijeka uveden u rodnicu trudnice doveo bi do pobačaja, pa je stoga u narodu kukurijek dobio naziv »popova muda«, kao simbolika na to da svećenici »ne mogu« imati djecu.
Bunika, Hyoscyamus niger L., ima vrlo zanimljivu i dugu povijest primjenjivanja. Naime, ova biljka sadrži niz opasnih alkaloida od kojih su najznačajniji hiosciamin, atropin i skopolamin. Oni imaju snažna neurotoksična djelovanja uzrokujući halucinacije, delirij i bunilo. Otud i hrvatski naziv. Stoga se od davnina koristila za vračanje, crnu magiju i slično. Zajedno s velebiljem, od bunike se pravila takozvana »vještičja mast« pomoću koje su se izazivale halucinacije i trans. Prema nekim vjerovanjima, srednjovjekovne žene bi masturbirale pomoću drške metle koja je bila premazana »vještičjom mašću«, što bi dovodilo do jakih halucinacija tijekom kojih bi žena samu sebe vidjela kao da leti na metli. Takav način »rekreacije« smatrao se izrazito pogrdnim pa se žene koje su je prakticirale optuživalo da su vještice. Zanimljivo je da poveznica vještica i letenja na metlama kakvu poznajemo i danas proizlazi upravo iz ovoga. »Vještičju mast« koristili su i lovci na vještice kako bi dokazali da je određena žena vještica. Lovci bi tijekom vještičjeg suđenja namazali ovu mast na ženu, pogotovo na njezinu vaginu, otkud se spojevi jako brzo upijaju u krvotok, čime bi izazvali paniku, strah, bunilo i halucinacije kod žene te time »dokazali« da se zapravo radi o vještici. Bunika se koristila i u Antici gdje su grčke proročice palile sjemenke i udisale dim, ne bi li izazvale vizije. Bunika se danas koristi u ljekovite svrhe kao antispazmatik u liječenju jakih grčeva u probavnom sustavu, epilepsije pa čak i Parkinsonove bolesti.
Simbolika božikovine, Ilex aquifolium L., veže se za vrijeme Božića. Iako je božikovina blago otrovna, vjerovanja koja se uz nju vežu nisu mračna, dapače. U sjevernim dijelovima Europe božikovina je simbol vječnog života, ono što je u južnima čempres. U Engleskoj je vladao običaj da se u kuću donese prvo stabalce koje se nađe u šumi i o tome je li ono imalo jače »muško«, ili slabije »žensko«, bodljikave listove ovisilo je hoće li kuća sljedeće godine imati gazdu ili gazdaricu. S obzirom da plodovi crvene boje dozrijevaju u vrijeme Božića, kao i činjenicu da je biljka stalno zelena, od davnina se koristi kao božićna dekoracija. Taj običaj, doduše, datira još od pretkršćanskih vremena. Druidi su, naime, vjerovali kako je božikovina biljka boga Sunca u kojoj se prizemljuju dobri duhovi, a njezinim unošenjem u kuću ona će se zaštititi od mračnih sila. Taj običaj su od Druida preuzeli Rimljani, a od njih kršćani koji su onda ovoj biljci dali današnju simboliku: bodljikavi listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a bobice na kapljice krvi.

Priča o »kissosu«

Svi se zasigurno sjećamo vremena kada smo kao djeca znali plesti vjenčiće od cvatova tratinčice, Bellis perennis L, kako su nam to bila pokazala starija djeca, mame ili bake. Naime, još se od davnina vjeruje da će dijete na koje se stavi takav jedan cvjetni lanac biti zaštićeno od zlih vila, koje bi u protivnom mogle oteti dijete. Danas se tradicijom prenosi način izrade tih vjenčića, no ne i razlog zbog kojeg je sve to započelo. Tratinčica je jestiva, medonosna i ljekovita biljka, a u srednjem vijeku je bila usko povezana s ratovanjima koja su se često odvijala na travnjacima gdje raste tratinčica i tu se koristila za tretiranje krvarenja iz rana. Takav način korištenja bio je opravdan jer tratinčica ima antiseptička svojstva.
Priča o bršljanu, Hedera helix L., seže u daleku prošlost iz doba antike. Prema Grcima, bog Bahko imao je sina Kissosa koji je umro dok se igrao s ocem. Bahko ga je pokušavao oživiti kako je god znao i umio, no njegovom sinu više nije bilo spasa. Nad ocem slomljena srca od gubitka sina smilovala se božica Zemlje Gaja i pretvorila mu sina u bršljan koji se i dan danas u Grčkoj zove kissos. Bahko je smatrao bršljan svetom biljkom i zbog toga je uvijek na starim freskama i amforama prikazan s bršljanom. Druga legenda o bršljanu potječe iz keltskih izvora. U ovoj priči prelijepa djeva Iesolt biva obećana zgodnom i hrabrom vitezu Tristanu. Nakon što je on tragično poginuo u bitci, Iesolt od tuge nad izgubljenom ljubavi također umire. Kralj koji je bio zaljubljen u Iesolt zbog ljubomore na ljubav između prelijepe djeve i viteza naredio je da njihovi grobovi budu odvojeni jedan od drugoga. Iz svakog je groba izrastao bršljan i tijekom vremena su se spojili i stvorili čvor produljujući tako vječnu ljubav. Ova priču ovjekovječio je Wagner u svojoj operi »Tristan und Isolde«.

Djevojka zvana Rosa Marina

Ružmarin, Rosmarinus officinalis L., također ima vrlo romantičnu, ali i jako čudnu priču koja potječe iz Italije. Naime, prema toj predaji kraljica je šetala po svome vrtu, plačući i jecajući nad time što ne može imati djece. Zaustavila se uz predivan grm ružmarina punog mladih izbojaka i cvjetova te je zaželjela da i ona može biti tako plodna. Nakon nekog vremena, rodila je biljku i to ružmarin, za koju se brinula i njegovala. Pokušavajući joj napakostiti, njezin nećak, kralj Španjolske, ukrao je ružmarin i stavio ga u svoj vrt zalijevajući ga kozjim mlijekom. Jednog dana, dok je svirao lijepu melodiju na fruli, na vrhu grma ružmarina pojavila se prelijepa djevojka u koju se ubrzo zaljubio. Djevojka se pojavila samo kada bi svirala lijepa melodija. No, kralj biva pozvan u rat i ne želeći da se njegovoj biljci išta dogodi naredio je vrtlaru da se redovito brine o njoj i da nitko ne smije svirati u njezinoj blizini. Nakon što je kralj otišao u rat, vrtlar je zaboravio naredbu kralja te je jedno predvečerje svirao frulu u blizini biljke iz koje se odmah pojavila prelijepa djevojka. Tada ju je zamijetila kraljeva sestra koja ju je zbog ljubomore na njezinu ljepotu udarila i osramotila. Djevojka je odmah nestala, a biljka je skoro uvenula.
Prestravljeni je vrtlar, bojeći se za svoj život, pobjegao daleko od dvora u šumu gdje je naišao na zmaja koji mu je otkrio da može opet oživiti biljku ako je zalije zmajevom krvlju. Čuvši ovo, vrtlar je ubio zmaja i uzeo mu krv, iako je imao slabo oružje. Dragocjenu krv odnio je do biljke, zalio je i biljka se odmah oporavila. Nakon što se vratio iz rata, kralj je bio oduševljen vrtlarovim poslom kada je vidio da je njegova biljka zdrava i njegovana i ubrzo se oženio djevojkom iz biljke koju je nazvao Rosa Marina. Ružmarin je u viktorijansko doba engleskim plemkinjama davao poseban ushit dok su potajice stavljale male grančice ove biljke u džepove svojih simpatija. Ako je ritual uspio, tada bi se udale i zatrudnjele, a onda više nisu smjele koristiti ružmarin jer on može izazvati trudove.
Čak i čempres, Cupressus sempervirens L., ima svoju priču koja seže do antičke Grčke gdje je živio mladi čovjek zvan Cypruss. On se brinuo o svom jelenu s jako puno ljubavi, no nesrećom ga je ubo svojim kopljem i jelen je uginuo. Cypruss je molio Apolona da mu dopusti vječno oplakivanje jelena i stoga je mladi čovjek postao čempres, simbol tuge. Upravo se zbog ove priče čempres danas diljem Europe sadi na grobljima, koja nisu samo mjesta oplakivanja već i vječitog života. Čempres se također povezuje sa smrću i podzemljem zbog svojstva da ako ga se samo malo ozlijedi više ne može regenerirati. Ovo uvijek zeleno drvo sadrži ulje koje je aromatično i često se dodaje jeftinim parfemima, no ono je odlična zaštita biljci od gljivičnih oboljenja i napada kukaca. S obzirom da djeluje kao repelent za kukce, nekada su se od drveta čempresa izrađivale škrinje za posteljinu kako bi se odbijali moljci.

Preuzeto iz Novog Lista

http://www.novilist.hr/