Ako tebe želim, slobodna sam da svaku stvar uzmem i ostavim – da uzmem kao da ostavljam. V. Krmpotić
Sloboda! No, koga ako želim? Boga? Što je bog? Riječ, koncept, ispunitelj želja, svih potreba? Maglovito nešto u koje se sklanjam u strahu od nepoznatog, od života i smrti? Ali to nema nikakve veze s nikakvom slobodom. A život sam, ono što jeste onkraj svih koncepata, neizrecivo, ima veze sa slobodom. Slobodom od umjetnih „trebalo bi, moralo bi“ ili „ne bi trebalo i smjelo“. Ali tek ako sam slobodna se primjenjuju druga pravila. Ako znam da nisam, da samo on, ono, jedno, život, bog, duh… jeste, onda niti uzimam niti ostavljam, nego slijedim glas u srcu, a on uzima i ostavlja, počinje i završava. Ili to samo izgleda tako, a radi se o beskrajnoj, nepojmljivoj igri života.
Samo onaj tko je slobodan od ja-stva može bez straha prigrliti ono što jeste sada i ovdje, sveto i profano i istraživati njegove dubine. Do tada je život divljina kojom se pažljivo i sa strepnjom korača zbog nepoznatih opasnosti. Iz iluzije „ja“ mogu željeti što hoću i koga hoću, ali nikakve slobode neće biti, samo zamršeni, iako iluzorni, tragovi i nejasna bilanca uzimanja i ostavljanja. No, iza vela „ja“ primjenjuju se druga pravila. I tada ako „tebe“, istinu, iskreno želim u svemu što želim, slobodna sam da sve isprobam, bez opasnosti gubljenja u tome.