Mogući znaci promjene - kao posljedica nastupajućih D/D preklapanja i promjena.

Zbog povijesnih činjenica o postojanju bezbroj najava «strašnoga suda» ili «apokalipse sada», koje su se sve od reda pokazale definitivno promašenima, makar i samo jedan korak u tom smjeru uvijek je skopčan s rizikom izazivanja efekta općeg podsmjeha i odbijanja. Danas više nego ikada.

Pogled na svijet, što je već odavno postao «znanstvenom dogmom» duboko je spustio vlastito korijenje u područje «zajedničkog nesvjesnog ljudskoga roda». Kao takvo uspio je na dnevnu uporabnu razinu svijesti iznjedriti i striktno određene mentalne obrasce i pravila lijepoga ponašanja, zbog kojega se čak i oni koji sebe proglašavaju duhovnim putnicima ili vjernicima visokog stupnja, libe, osim pod zaštitom znakova navoda, takvo što prezentirati kao osobni stav ili vjerovanje. To, uostalom, čine i sve spomenute najave.

S druge strane, mada ne iz spomenutog razloga straha po vlastiti društveni status, opreznost u izjavama takve vrste ipak je preporučljiva. Najmanje su dva razloga za takvo što. Vlastiti osjećaj, primljena vizija ili proživljeno iskustvo s putovanja po višim razinama svijesti i realnosti, ipak su drastično obojena subjektivizmom i već stoga odgovornom putniku ne dopuštaju olako razbacivanje ili nuđenje ih drugima, u njihovoj ulozi «prave pravcate istine».

Drugi, pak, razlog proizlazi iz činjenice na neotuđivo pravo slobode izbora i osobnog vjerovanja. Imati svijest o vlastitoj odgovornosti za davanje informacija ljudima, koji informacije negativnog sadržaja unutar svog «nojevskog sindroma» jednostavno ne žele, no na kojega također imaju pravo, mnogo je više od znaka dobroga ukusa ili etičkih kategorija. Uvijek je tu riječ o putu u pakao, koliko god on bio popločen dobrim namjerama.

Kada se, međutim, od više putnika duha, s više strana i u relativno kratkom vremenskom roku počnu pojavljivati isti mentalni obrasci i odjeci, situacija se i na ovom području mijenja. Uspostavlja se i odgovornost i realna potreba za prenošenjem stečenih podataka s usamljeničkih putovanja kroz sebe, i na druge. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog elementarnog osjećaja pristojnosti i mogućnosti davanja prilike drugima i za njihovu slobodu izbora. To je osnovni razlog i ovoga teksta.

Nedvojbena je i izvjesna činjenica već davno uspostavljenog procesa interdimenzonalnog i interdenzitetnog preklapanja. Unutar notornog elepitično-spiralnog kretanja svake od energetskih formi, drukčije ne može ni biti.

To što je ova generacija zemaljskih ljudi odabrala, iz razloga znanih samo njihovim osobnim višim razinama, da bude svjedokom i sudionikom manifestacija koje će takav proces preklapanja izazvati, najmanje je značajno. Značajno je samo to, da će se sve dogoditi onako kako se treba dogoditi, i iz razloga sveopćeg nauka i rasta osobnih svijesti. No, takav značaj ipak ne isključuje potrebu da se i na ovoj prizemnoj materijalnoj razini egzistencije, ponovo s osnova njihovog prava slobode izbora, ali još i mnogo više s osnova njihove «koautorske uloge svega», ponudi najveći mogući broj ulaznih informacija neophodnih za takvu vrst odluke.

Naime, vjerovali ili ne, i takva uloga i zadaća čovjekova je notorna. Ipak, prije upuštanja u popis ponuđenih informacija, iz jednostavnog razloga izbjegavanja stupice međusobnog nerazumijevanja zbog razgovora «na različitim jezicima», potrebno je uspostaviti «konvenciju zajedničkog nazivnika». Ona je prvenstveno sadržana u jednoznačnom razumijevanju pojmova «dimenzija» i «denziteta».

Što su, dakle «dimenzije», a što «denziteti»? U situaciji kada je moguće reći kako je Postojanje - kao oznaka svega očitovanog i neočitovanog - izjednačeno s Einstein-ovim «Jedinstvenim energetskim poljem», moguće je oboje promatrati i kao stanje i kao proces. Pri tome, stanje će biti oznaka dosegnutog stupnja razvoja, dok će proces nositi obilježja sveukupnog interakcijskog kretanja. U svom prvo spomenutom značenju JEP javit će se kao stanje svih mogućnosti, svih informacija, svih formi i svih potencijala.

U svojoj drugoj očitovanosti ono se javlja kao «jedinstvo različitosti u procesnim interakcijama». I to različitosti u frekvencijama i valnim duljinama. Unutar njih se pojavne forme, oblici, osobine, pravila ili zakonitosti javljaju samo kao tipizirani «frekvencijsko-vibracijski obrasci», čija im relativna stabilnost događanja i ponavljanja jednom uspostavljenog odnosa, daje za pravo nositi ime «polja».

Jasno je da takav «procesni model» potom uvjetuje pojavu polja na različitim razinama tog istog Postojanja kao Cjeline. Ili Sustava. I to bez obzira hoće li ih se potom nastaviti nazivati poljima, pod-poljima u sastavu nekog višeg i složenijeg polja, procesa u sastavu nekog višeg sustava, procesnim koracima u sastavu nekog višeg i složenijeg procesa, ili više ili manje osnovnim funkcijama u sastavu nekog od spomenutih procesnih koraka.

Ovako postavljena sistematizacija i gradiranje tako postaju neophodnom poštapalicom (ili password-om, ako netko tako više želi) za neophodno razumijevanje bilo koje zone ili interakcijsko-komunikacijskog područja unutar tog «svepolja». Ona na taj način postaje i nekom vrstom konvencije, kojom se odlučuje na kojem će se «jeziku» u nekoj od interakcijskih zona obavljati takva komunikacija.

S druge strane, kada frekvencijsko-vibracijske pojavnosti određuju moguće zone komunikacija, ne čine samo to. One, sa snagom automatizma i istovremenosti konstituiraju i «dimenzije» i «denzitete». Prve se javljaju kao naznaka postojanja «zona» ili «faza» unutar zamišljene cjelovitosti i kolopleta različitosti u sveopćem kretanju. U njima se sve osobine i osobitosti javljaju kao izraz njihovih različitosti, u odnosu na zonu ili dimenziju u kojoj egzistira ljudski rod.

Druge, sugeriraju kako je riječ o «gustoći», kako je riječ o «sabijenosti», ili naprosto «naponu» kroz koji se promatrana dimenzija ili polje očituje u interakcijsko-informacijskim koridorima ljudskog osobnog polja. A koridori su ljudskim umom dobili nova imenovanja, uobičajeno prepoznata kao čula ili osjetila.

Blizina polja, ili bliskost u frekvencijskim obrascima pojedinih polja-dimenzija-denziteta, istovremeno određuje stupanj i doseg mogućih interakcija među njima. I tu bi priča o dimenzijama i denzitetima bila okončana, da se Postojanje kao cjelovitost po dobroj staroj navici ljudskoga uma, iz razloga njegove vlastite sigurnosti i razumijevanja, nije prethodno segmentiralo. Na «čistu energiju», kao njegov materijalistički aspekt i «svijest», kao njegovu kreativnu komponentu. Unutar prethodnih i netom izrečenih uvjetovanja, «dimenzije» tako postaju rezultatom Univerzalne svijesti, a gustoća te iste svijesti, naznakom dosegnutog stupnja razine njenog napona ili razvoja. Ili još jednostavnije rečeno, postaju oznakom njene «konzistencije».

Tada se Dimenzije manifestiraju unutar zone ili područja misli kao valovi u moru svijesti, ali i kao instrumenti neophodni tom istom umu da «razumije», «prepoznaje» i «tumači» interakcije u kojima je i sam sudionikom. Tek tada Denziteti, ili «napon procesa svjesnosti» mogu odista postati reperom pomoću kojega se određuje ili «mjeri» uspostavljeni stupanj njegove bliskosti (ali i sukladnosti) s Univerzumom, kao zbirnim izrazom svijesti i energije.

Znajući prethodno rečeno, moguće je razumjeti i sam pojam «preklapanja dimenzija». U svom valno-oscilacijskom i spiralnom kretanju, područja koja svojom energetskom strukturom ne sačinjavaju glavninu Dimenzije rezervirane za opstanak ljudskih bića, putem svog ekscentričnog eliptičnog kretanja, u točno određenim omjerima eona dolazaka i odlazaka, pristižu u svoj i njen «perihel».

A upravo nam ta točka susreta predstoji. Ne ulazeći, stoga, u područja «neumitnosti da ili ne» u odnosu na izrečenu tvrdnju, ipak ostaje jedno osnovno otvoreno pitanje. Da li ljudska bića uopće mogu (i trebaju li?) bilo što činiti i učiniti!?

Kako osobno dijelim svu dubinu uvjerenja o kreativnoj sposobnosti ljudskih bića kao jedinki i kao roda; kako iskreno vjerujem u njihovu obvezu i odgovornost da učine sve moguće za vlastitu dobrobit, ne mogu a ne dijeliti i odgovarajuće uvjerenje o putu i načinu kako to postići. Ono je, barem za mene, sadržano u tri jednostavne riječi. Osvijestiti. Razumjeti. Djelovati. Samo to i ništa više, i ništa manje.

Imajući u vidu činjenicu postojanja svijesti na jednoj, a «interakcijsko-komunikacijskih koridora» u obliku čula i osjetila, na drugoj strani, prvi zadatak ne bi trebao biti problem. Ostala dva, nažalost mogu. No, ipak ne, u nekom svom potpuno ograničavajućem značenju. Stvar je tek u Volji i na njoj zasnovanoj Odluci. Da se krene tim (ili nekim drugim) i s ponuđenim saznanjima trasiranim putom.

Kako se u procesnom modelu postojanja ništa ne događa u hipu ili odjednom; kako je za sve ipak potrebno dosezanje «kritične mase promjene», podrazumijeva se pojava i postojanje određenih «prethodnih signala» i upozorenja.

Onda kada svijest posjeduje naznake prethodnih događaja, dobiva na mogućnosti da sama procesuira i odgovarajući optimalan odgovor. A signala već dugo ima. Neke od njih, u nadi, podastirem pred one kojima će kao i meni biti od pomoći. Ponuđeni signali i najave predstojećih promjena – po mom osobnom uvjerenju – u stanju su olakšati neophodnu tranziciju iz postojećeg «crvenog», preko «narančaste unije» do konačnog «zelenog skupa»!?

Nudeći ih drugima na uvid, nudim i mogućnost njihove usporedbe sa sličnim drugima. Nudim ih, čak i pod uvjetom da budu odbačeni, s osnova slobode izbora, svakoga koji se s njima neće ili ne želi složiti. Mada ne u svom potpuno pročišćenom i izvodnom obliku, to su:

1. Subjektivni osjećaj promjene sebe, vlastitih stavova - posebno osjećaj prihvaćanja stanja u obliku mirenja s onim s čime se uobičajeno ne bi mirio (osjećaj sabijanja vremena).

2. Sve češći (ponavljajući) osjećaj, naizgled, bezrazložnog straha.

3. Neuobičajeni «živi» snovi i subjektivni osjećaj prelaska iz realiteta u realitet nakon njih.

4. Pojačani iracionalni osjećaj agresivnosti - bez razloga, ili kao reakcija na nelogične situacije.

5. Promjene (kolebanje) svjetlosnog snopa boja.

6. Promjene u dosadašnjem pojavnom obliku elektromagnetskog spektra (zvukovi – vibracije) - promjena subjektivnog osjećaja čula.

7. Sinkronicitetna događanja - posebno «deja vu» u osobnoj svijesti.

8. Promjena strukture i gustoće (životnosti) snova - produžene trajanja.

9. Vizualizacija različitih oblika (ili bića) - povremena ili trajna.

10. Gruba i ekstatična kretanja u atmosferi (oluje i zemljotresi).

11. Pojačane pojave NLO - ili vizije o njima.

12. Sve veći broj «čuda», koji (s aspekta općeg znanja o upozorenju na ponovni dolazak «Božjeg sina») to nisu, već su «programirani» i «dostavljeni» direktno u Um. (Vidjeti vezu s piramidalnim stanicama hipokampusa i mogućnost višedimenzijskog komuniciranja).

Slavomir Cune Miljević