KULT STABALA U STARIH SLAVENA

U starih naroda razvilo se štovanje prirode prije nego se razvilo vjerovanje u različita poganska božanstva. Usporedo s kultom vode, vatre, groma i Sunca, razvio se i kult stabla. Kod svih europskih starih naroda poznat je kult drveća, Germani su štovali stabla hrasta, Nordijci brezu i jasen, Gali imelu koja raste na hrastu kao parazit. Kult drveća kod starih Slavena bio je povezan sa štovanjem lipe, hrasta i breze. Vjerovalo se da se u krošnjama drveća nalaze sjedišta moćnih bogova. Kod Slavena su stabla bila posvećena pojedinim bogovima: hrast Perunu, jasen Svantevidu (Svetovidu, Sutvidu), lipa boginji Vidi, a breza bogu žetve Potrimbi. Kult stabala je uglavnom, posljedica vjerovanja da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžuju život u njima, ili da su ona sjedišta viših bića. Bit obožavanja stabla u slavenskom svijetu sastojao se u tome što su Slaveni stabla smatrali sijelom nekog svoga dobrog pokojnika, koji njih štiti. Helmold spominje u svojim zapisima, da su se Slaveni običavali zaklinjati starim drvećem. Obično su iznad grobnih humaka sadili hrastova stabla, na spomen svojim praocima. Takvo stablo se gajilo i prinosile su mu se žrtve kao zaštitniku svoga roda.
    U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta ovim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju. Tu su u stabla urezali likove, u svakom stablu po jednog od navedenih bogova trojstva, a ispred ovih bili su žrtvenici, na kojima se polagalo žrtve.     
   
Hrast najsvetiji

Najsvetije stablo starih Slavena bio je hrast. U šumama svetih hrastova ložili su vječnu vatru, bile su ograđene plotom, za zaštitu od stoke i zlih ljudi. Stablo hrasta bilo je posvećeno bogu gromovniku Perunu. Pod starim hrastovima vijećale su starješine o potrebama svoga roda. Pod drugim hrastom na humku prikazivao je starješina ili žrec žrtvu bogu Perunu. Ogromna stabla hrasta ponekad stara i po više stotina godina, rasla su na humcima, a narod ih je osobito štovao. Tih kultnih hrastova bilo je mnogo, te su ih i za kršćanskog doba veoma poštivali. Pod hrastovima su se često nalazili ogromni kameni žrtvenici na kojima su ljudi u staro doba prinosili žrtve bogovima. Te žrtvenike se u slavenskim zemljama moglo vidjeti sve do kraja 15. stoljeća. U mnogim slavenskim zemljama, kako na istočnim tako i na zapadnim stranama, kao i uz priobalna područja Baltika, a također i na otoku Rujanu još i danas se nailazi na ogromna stabla hrastova koja su obilježavala grobove davnih predaka. I grane hrasta bile su svete, pa se hrastovo lišće prinosilo bolesnicima da bi prije ozdravili. Štovanje hrasta postoji i danas u mnogim krajevima primjerice Grablju u Dalmaciji. Zanimljivo je svetište u pribaltičkim krajevima, na Romowom Polju gdje se nalazi kompleks stare šume, svetište Svantomesto tu su najznačajnija bila tri hrasta koja su simbolizirala staroslavensko trojstvo Perun– Trebun– Pokola. Na srednjem hrastu bio je ucrtan lik Peruna.
   
Orahova demonska krošnja

Vjerovanja su upozoravala da neka stabla treba zaobići. To se je osobito odnosilo na orah, najnesretnije drvo, povezano s demonima (iako ono kao i mnoga nesretna stabla može djelovati i ljekovito). Južnoslavenski narodi vjerovali su da orah nikako ne smije saditi mlad čovjek jer, ako ga posadi, umrijet će onda kada deblo postane debelo kao mladićev vrat. U selu Djedina Rika u Hrvatskoj ne sade ni danas orah pokraj kuće jer se vjeruje da unosi razdor u kuću. Ispod oraha ne uspijevaju druge biljke pa se vjeruje da je njegova krošnja demonska. Zato naši stari nisu htjeli zaspati pod njim jer su vjerovali da bi se probudili bolesni.     
   
Lipa čuva od zla i uroka

Stari Slaveni živjeli su u lipovim šumama. U literaturi se spominje lipa kao sveto slavensko drvo pa se može zaključiti da su Slaveni prije prijelaza na kršćanstvo poštivali božanstvo šume, dakle i dušama bili povezani s lipom. Prema predaji vršili su obrede i podnosili žrtve lipi kao božanstvu. Običaj obožavanja lipe zadržao se i kod Slavena koji su napustili staru domovinu pa utiču ogranke lipe u krov svoje kuće ili stana, da je time očuvaju od gromova i požara. Narodna uzrečica kaže: »Cvjetokitna lipo, tebe u svoj srdi, niti Perun žarkom strijelom ne nagrdi!« Uobičajeno je bilo i vjerovanje da lipa čuva čovjeka od zla i uroka. U lipovim šumama Slaveni su sabirali med i vosak. Medovina ili medica bila je Slavenima omiljeno piće.
    U Bosni je postojalo vjerovanje da se ne smije posjeći stari hrast ili lipa, jer bi onaj koji bi ga posjekao mogao umrijeti ili teško oboljeti. A ako bi to netko učinio, morao je na panju odsječenog stabla prinijeti žrtvu i to tako da nekoj domaćoj životinji, kokoši ili janjetu, odsiječe glavu sa istom sjekirom kojoj je stablo sjekao, pa mu se ništa neće dogoditi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci vjeruju da tisa tjera aveti pa se i danas ušiva u odjeću, stavlja volovima u rogove ili se smješta u dječju kolijevku da djetetu ne naškode vještice.             
   
Jorgovan nagovještava sušu

Slaveni su vjerovali da se ispod jorgovana često skupljaju razni duhovi. Ispod crnog jorgovana nalazili su se ulazi u kraj mrtvih. Ulaze navodno, čuvale su zmije. Promatrajući oblike grana gatali su si razne stvari. Vjerovalo se da njegovo ponovo cvjetanje na jesen označava smrt nekog mladog. Sušenje jorgovana bez vidljivog povoda u proljeće nagovještavalo je pak sušu.     
   
Breza protiv bolesti

Vrlo važno stablo kod Slavena. Početak godine dočekivan je bio vrlo često s vatrom brezovog drva. Grančicama ukrašavana su bila domaćinstva. Priređivane su bile ophodnje u kojima su hodali ljudi obučeni u brezove grane. Kasnije ti običaji preneseni su na Jurjevo. U Rusiji ispod breza žene su ostavljale piroge i kašu kao poklone. Za vrijeme Krijesne noći (Ivanje) puštalo se vjenčiće ispletene od brezovih grančica. Promatrano je kako plove i na osnovu toga je proricana budućnost. Okolo breza plesalo se i pjevalo. Nakon jela ljubilo se preko krugova urađenih od savinutih brezovih grana. Na taj način potvrđivan je ulazak u čvršću vezu žene i muškarca. Slaveni su vrlo često, zbog zaštite od uroka, od breze izrađivali zipke za djecu i amulete. Breza je predstavljala magično sredstvo protiv mnogih bolesti. Kad je netko imao groznicu, išao je u brezov gaj, potresao je po redu tri mlade breze govoreći: Tresi me, kao ja tebe, a poslije prestani. I…pomagalo je. Sam pogled na bijele, vitke grančice tog stabla djeluje ublažavajuće i umirujuće. Priljubi se uz njeno deblo, donese ti mir, doda snage, pomogne izboriti se s bolešću te razviti intuiciju i osjetljivost. Od mladih proljetnih pupoljaka moguće je napraviti okrepljujuće salate, od lišća naparke, od kore tekućinu za obloge, a pčelinji kit od brezovog soka pospješuje zacjeljivanje rana. Brezov sok aktivira funkcioniranje mjehura i bubrega. Od brezovog soka pripravljana je »brezova voda« – sredstvo za rast kose. Brezove grančice korištene su u saunama. Udaranje njima o tijelo imalo je ne samo značenje fizičke masaže već bio je to i akt prelaska kosmičke energije nataložene u brezi.     
   
Bukva djeluje umirujuće

Aleksander Bruckner dokazao je da, iako Slaveni nisu imali vlastitog naziva za to stablo, te su koristili njemačku riječ, znali su i cijenili njegove dobrobiti. Tvrdili su da kod koje kuće bukva raste tamo nikakvi uroci ne mogu naštetiti. Od bukvinog drva izrađivane su ritualne lule. Bukvino stablo djeluje umirujuće na osobu koja boravi ispod njega. Preporuča se stavljanje listova s hladnim oblogom na čelo za ublažavanje glavobolje, dok komad kore držan u ustima ublažava želučane tegobe. Plodove bukve koji sazrijevaju u rujnu i listopadu, pržilo se i jelo kao oraščiće za čišćenje organizma. Nije se smjelo pretjerati ipak s količinom, jer su djelovali poput rakije. U Hrvatskoj u teškim vremenima, ljudi su bukvine oraščiće mljeli i radili od njih kruh.