Sjedim na gradskom trgu punom vreve. Opuštena ispijam kavu i promatram užurbani svijet. Svi nekud „jure“. I ja sam nekad tako. Usredotočila sam se na ljude koji prolaze. Šarolika slika dočarava razna raspoloženja. Jedni vuku pune torbe stvari sa placa,ili prolaze užurbao za svojim obavezama. Pogledi su im negdje daleko. Djeluju mi izgubljeno kao da su  duhom odsutni. Javila mi se neobična misao - Bože, podsjećaju me na zombije.Nisu svi takvi. Ima i onih koje suprug- partner vodi za ruku.Nasmijani su, vode razgovor, ja ga ne čujem ali po njihovim gestama zaključujem da su sretni. Razdragana djeca love golubove naokolo po trgu. Majke ih dozivaju i prate ih u njihovoj igri.Studenti i mlađa populacija popravljaju tu neobičnu sliku.Vode živahne razgovore prolazeći trgom iako mi je jasno da im je život pun tereta i neispunjenih snova. Tamo malo niže čuje se svirka uličnih pjevača. Pogledam prema njima. Djeluju opušteno, savršeno, ravnodušno. Po ničemu se ne može zaključiti da ih možda muče neki problemi.

Spopala me misao da upitam nekoga od tih prolaznika što očekuju od života, kakve su njihove želje, s obzirom na ne baš sjajnu situaciju općenito u svijetu, ne samo kod nas. Nasmijem se sama sebi sa mišlju: Baš si luckasta. Opuštena dalje pijuckam kavicu, al misao me ne napušta. Do mene sjedi grupa mladeži. Glasni su ali ne prave nered već se opušteno zabavljaju. Ohrabrim se ,okrenem se k njim i upitam: Djeco, vidim razdragani ste,što očekujete od života, kakve su vaše želje i snovi?

Priznajem nisam očekivala navalu odgovora. Pomno sam hvatala njihove izjave.Da ih ne citiram sve,uglavnom su se podudarale. Završiti fakultet, pronaći dobro plaćen posao, postati atraktivna ličnost,imati vozni park sa „divljim“ automobilima i vilama sa bazenom i ogromnim posjedom. Normalno novaca ko u priči. Sve u svemu lijep život bez mnogo rada. Shvatila sam to u smislu raditi umno i imati sve iz „snova“.Pa dobro djeco, ako je to moguće neka vam je sretno---pomislim i pitam ih dali vole pohađati školu, fakultet. Ne vole, ali moraju. Pa zašto morate ako to ne želite?

Odgovor me nije iznenadio. Zbog diplome, zbog komada papira koji će dokazati njihov status, bez toga jednostavno ne mogu dalje. A što je sa znanjem? Upitam….. Zar ne bi trebalo znanje biti prioritet. Znanje je u redu, ali bez diplome badava nam znanje.   Nemam što dodati jer i sama nažalost vidim  da je tako. Možda se nešto promjeni u pogledu toga, jer i sa tim nesretnim“papirom u ovome izokrenutom svijetu“ nemaju se gdje zaposliti.

Dobro djeco, maštajte i stvarajte svoju budućnost i sretno vam bilo.

Okrenem se svojoj kavi, uzmem novine kad mi priđe starija gospođa i pita može sjesti k meni jer je sve popunjeno. Naravno, izvolite – odgovorim uljudno. Razvio se razgovor. Ustvari ona kao da je jedva dočekala da može pričati o svojim problemima snovima i ljutnji. Nije mi smetalo, pažljivo sam ju slušala. Nisam imala puno dodati jer sve što je pričala itekako mi je poznato viđeno i mnogo toga sam i sama prošla. Priča mi pomalo ljutito.

Proživjela sam život u radu, podizanju djece i stvaranju bolje budućnosti. I što danas imam od toga? Mirovinu sa kojom  jedva preživim. Ne mogu se oslanjati na djecu jer i njima nije lako.

Kakav život želite gospođo? – upitam. Ostala je malo zatečena jer u svom „kukanju“ očito nije očekivala takvo pitanje…. ali brzo nastavi.  Željela bi više novaca. Tad bi mogla više pomoći svojoj djeci  a i meni bi  bilo lakše. Nakon kratkog razgovora priznala je da joj i nije tako loše, ali uvijek postoji ono bolje….

Shvatila sam da nije problem u novcu već u njenom  kao i u  sveopćem  razmišljanju. Ali novac je ključ svega. Novac daje sigurnost ali ne i sreću. Ljudske želje su nevjerojatne pa je izgleda novac dobio krive vrijednosti. Pohlepa za novcem uništila je sve lijepo i ljude pretvorila u robove. Nismo li zbog svega toga možda postali kradljivci „nametnutih“  snova?

Nameti, i svi drugi oblici iskorištavanja i nepravdi odveli su nas u situaciju u kojoj se nalazimo. Tako nije samo danas, bilo je i prije. Jesam li ja možda buntovnik sa svojim razmišljanjima? Da se situacija promjeni potrebno je promijeniti svijest kod ljudi. Puno se priča o tome – no dali će se išta promijeniti?  Ne mogu na to odgovoriti jer jednostavno ne znam. Iskreno ni ne vjerujem previše,ipak se nadam. Ne zbog sebe već zbog budućih naraštaja.

Život je takav kakav je. Svi bi željeli ljepše i bolje. Snovi nikad ne prestaju,ni onda kad netko ima baš sve. Na svoj način stvara i teži prema  „više i bolje“.

Što bih ja željela? Ustvari ništa neobično,  moram željeti za sebe - ne za svoje bližnje, oni imaju svoje utopije koje se ne uklapaju u moje. Dajem im slobodu,ali ju tražim i za sebe. Također znam da bi se mnogi pitali kako bi mogla otići napustiti sve za što sam se cijeli život borila. Trebala bi sad u tome uživati. Uživanje u nametnutim porezima, ogromnim računima i svakodnevnim nedaćama, nepravdama i gnjavaži  kroz koje svijet prolazi, koje ni mene ne zaobilaze. Moje želje sigurno ne bi promijenile svijet i način života ... promijenile bi moj način života….. Jednostavno poželim konja i psa pa da odem u divljinu daleko od civilizacije. Da u okružju prirode provedem ostatak života oslobođena  od svega. Dali je to moguće i dali je to utopija? Nije utopija i izvedivo je.  Mogu nabaviti konja i psa, jednostavno otići bestraga.

Što me u tome sputava?  Ovisnost o obitelji, osjećaj da bez mene ne mogu, usađene predrasude o životu i načinu kako treba i kako se mora živjeti. I na kraju što ipak ne postoji dovoljno volje da to i učinim, što sad u svojim godinama ustvari mogu.

Pa se pitam dali je možda  utopija to što  me prijeći u mojim  željama.

Mislim da je tako kod mnogih. Želje sanje, utopije, gajimo tajno ili javno, ali nemamo dovoljno hrabrosti, i bojimo se poduzeti bilo što da barem nešto od toga  ostvarimo. Zbog mnogočega bi bili osuđivani jer se ne uklapa u dobro uhodane obrasce. Uglavnom živimo naučenim tuđim obrascima koji se smatraju ispravnim iako u mnogočemu na svojoj koži osjetimo njihovu neispravnost, ipak ih se držimo, ne poduzimamo ništa da što promijenimo. Ništa osim gunđanja, a utopije dođu kao „bolesne misli“. Znam da su mnogi uspjeli utopiju pretvoriti u stvarnost. Dok se svijest ljudi ne promjeni i to drastično svatko će na svoj način živjeti u ovome svijetu bolje ili lošije sa svojim utopijama, stvarnim željama i potrebama, maštanjem i životom koji je tu i sad.

Život kakav god bio, nekad lijep nekad ružan, pun nevjerojatnih želja ponekad je težak i nesnosan, ali je život. I neka je pun maštanja i utopija,to nam je potrebno. Ne bi se trebali bojati mijenjati ga zbog možda neobičnih čudnih želja koje bi bližnje dovele do šoka zato jer mimoilaze obične načine života, a nas bi činile zadovoljstvo.

Sjećam se davne izjave kćerke moje susjede na što smo se smijale. Želi živjeti u svijetu gdje će se sve želje i potrebe ostvarivati pritiskom na gumb. Tko zna možda to neće biti potrebno, možda će se sve potrebe ljudi nekako ispunjavati bez „gumba“ i sadašnjih nedaća i ovog načina života. To bi trebao biti neki novi svijet. Dali bolji ….Tko to zna?