Dio godine sa svojim mužem Brunom živim na moru, u kući na samoj obali.Okolo kuće je zelenilo,veliki vrt,drveće,čempresi,voćke,bademi ,orasi,cvijeće. Kuća je velika i prostrana.Ima kuhinju,dnevnu sobu,spavaću sobu, i par soba za goste i veliku terasu.S terase puca prekrasan pogled na more a s nje se stepenicama ide na plažu.Plaža je kamenita,ali ima lagan prilaz moru.U kući s nama žive i naši kućni ljubimci, mačka Lila i pas Leo. Od svega mi je najdraža terasa.Ona je veća od bilo koje sobe u kući.Natkrita je .Oko nje savija se bršljan i ruže penjačice.Na terasi imam veliki stol,udobnu stolicu,laptop.Gledajući more,osjećajući da me sunce miluje po licu, sjedam i pišem.Najdraža su mi jutra.Prvo s mužem popijem kavu,a onda se primam posla.Mašta mi radi,slike samo iskaču,sjećanja naviru,uranjam u sebe i izranjam s pričom.Lila mi sjedi u krilu,Leo naslonio glavu na moja koljena, Brunu vidim u vrtu kako kopa i štiha,sadi i plijevi u našem vrtu u kojem će biti svega kad rodi.Zdravog i našeg,ukusnog jer je posađeno i posijano njegovom rukom.Ptičice cvrkuću i svojim cvrkutom ispunjavaju tišinu.Da se malo odmorim i istegnem leđa pogledam prema moru.Lagano se preljeva i njiše,sjaji i plavi,u daljini vidi se jahta koja siječe kanal i plovi prema otoku koji je na vidiku.Proljeće je.U zraku se osjeća miris novoga,miris početka.To osjećam silno i ispunjava me živošću,nadom i srećom.Priroda se budi.Kreće novi ciklus rađanja i života.Kako sokovi kolaju drvećem,cvijećem,travom tako kolaju i u meni.Kao što se budi priroda tako se budim i ja.Živa sam.Zadovoljna,puna nade i vitalnosti.Protegnem se,mahnem mužu koji je upravo digao pogled i pogledao me s divljenjem u očima. U njegovim očima mlada sam i lijepa.A ja se tako i osjećam. Osjećam se kao dijete koje je prvi put došlo na more,koje je prvi put postalo svjesno proljeća i ljepote prirode.Lila se proteže i zijevne.Dosta je bilo mirovanja.Počinje akcija.U hipu,jednim skokom nađe se na ogradi terase,pa se drugim skokom nađe na najbližem drvetu i nestane visoko u njegovoj krošnji.Više se ne brinem i ne trudim joj pomoći da siđe.Znam da ona sve može sama.Nema za nju nikakve prepreke.To je više mali majmun nego mačka.Leo diže glavu,prati Lilin skok,i sam se pokreće i počinje lagano cviliti.Kao da mi govori da je vrijeme za šetnju.Pozovem muža,a i on se već sprema ,zna i on da je već vrijeme . Oblačim tenisice i krećemo.Leo maše zadovoljno repom i zaletava se prema naprijed.Obično pustimo njega da odredi na koju stranu idemo.Jutros krećemo obalom prema gradu.Kafići uz obalu još su zatvoreni.Ali njihovi vlasnici već rade na njima.Farbaju,uređuju ogradu,betoniraju,nastojeći povećati prostor.Pozdravljamo ih.Oni nam veselo odzdravljaju.Požurujemo ih,neka otvore svoje terase da možemo i k njima svratiti kad se umorimo od šetnje.U gradu je življe,radi se,đaci idu u školu,a i kafići su otvoreni.Uz put svraćamo na plac.Dok nemamo svoje povrće idemo kod naših omiljenih i pouzdanih prodavača.Razgovaramo s njima.Već smo postali i prijatelji,ne samo poznanici.Za njih nismo više stranci.Sad smo i mi morski ljudi.Znamo da bilo što trebamo, da to možemo tražiti od njih,kao i to da smo i mi, njima spremni pomoći, ako im što zatreba.Šećemo gradom,a ljudi nas pozdravljaju,zaustavljaju nas,pitaju kako smo.Na trgu sjedamo u naš omiljeni kafić.Dolazi naša Sandra i nosi ono što pijemo.Zna ona što. Sjeda k nama i priča nam kako će ove godine upisati fakultet i da odlazi u Zagreb.Žalosni smo što odlazi ali veseli smo zbog nje.Kažemo da nas mora posjetiti kad budemo zimovali u Zagrebu.Vraćamo se kući.Vrijeme je za kuhanje ručka. Poslije ručka ili pred večer, idemo u dugu šetnju uz more.Nastojat ćemo naći neki novi put,tako da ne idemo stalno po istom.. *** Ljeti je gužva.Puno ljudi nadire sa svih strana.Dođeš u dućan,ne možeš obaviti to što imaš barem pola sata.Gužve na cestama,parkiralištima, plažama,gužve u kafićima.Puno ljudi.Sve kipi i vri.A ja uživam.Život se iskazuje u svojoj biti.Ljudi smo,volimo se okupljati na istim mjestima.Osjećaj povezanosti,cjeline,kao da prolazi mnome.Svi smo tu na okupu sa sličnim željama, ljubavima, antipatijama.Okupljamo se na istim mjestima kao i leptiri pod upaljenim svjetiljkama.Treba nam taj osjećaj povezanosti.Koliko god ponekad voljeli samoću ljudski je težiti druženju ,dijeljenju . Imamo susjede s jedne i druge strane, i iza naše kuće.To su jako dragi ljudi.Mlađe familije s djecom.Njihova djeca često dođu k nama. Vesna,Roko,Lidija,Vedran,Miro to su sve naša djeca koja se kod nas osjećaju kao kod kuće.Igraju se s našom Lilom ,Leom,mi im pričamo priče ili oni pričaju o sebi što vole,što žele,kartamo se ili gledamo filmove.Idemo s njima na plažu.Oko nas je uvijek čopor djece, veseli smijeh i zvonki glasovi odzvanjaju plažom. Susjedi nam dolaze,pričamo s njima,šalimo se,pomažemo si međusobno.Nastojimo biti dobri jedni prema drugima.Ako dođe do nesuglasica nastojimo ih razjasniti na što smireniji način.Svakog jutra Bruno i ja odšećemo par kilometara do dućana ili placa,tako da uvijek kuham nešto friško.Nekad koji od susjeda dođu k nama na ručak ,večeru ili njihova djeca ako im mame taj dan imaju „dan za sebe“. Još je veća gužva kad nam dođu i nećaci,Marina,Luka i Vinko.Svako ima svoju sobu i može doći kad god poželi.Jednom,dolazit će i sa svojom djecom,pa će kuća biti puna vesele cike male djece. Često navrate naši prijatelji iz grada.Kad se ponekad nađemo svi skupa izgledamo kao velika,složna obitelj.Kao neko pleme.Za sve ima mjesta,a kuhanje ,kupovanje,pospremanje sve ravnopravno podijelimo na sveopće zadovoljstvo.Jedino je važno da se nađemo,da se družimo,da nam je lijepo skupa i da zajedno uživamo u blagodatima mora,prekrasne prirode i ljeta.. *** Jesen je.Tmurna i nekako tužna i žalosna.Kiše liju i liju bez prestanka.No nas to ne smeta,ovaj put.Karta je u džepu i idemo avionom na Cipar.Tamo je ljeto.Sunce žari i peče punom snagom.More i pijesak su topli.Šetnje po sipkom,toplom i bijelom pijesku vraćaju nam snagu.Donose mir.Šetnja tim pijeskom poput meditacije je.A uranjanje u čistu ,bistru vodu čisti i pročišćava sve nakupine briga i tjeskobe što nam donosi budućnost.Sada smo tamo i nigdje drugdje.Prepuštamo se suncu,vjetru,moru,pijesku i svim onim blagodatima koja se dobiva na takvim mjestima.Od prekrasne prirode, hrane do ljubazne posluge. *** Zima je .Zapao je snijeg.Gledam kroz prozor pahuljice kako love jedna drugu i lagano i polako ateriraju na zemlju koja ih žudno očekuje.Vani je jako hladno.Debelo ispod nule.Rano je jutro i još nitko nije izašao iz zgrade.Sve je bijelo,hrpe snijega poput bijelih brda svjetlucaju se.Otvorim prozor da u sobu uđe dah svježine i miris snijega.Ima on miris,da.To je poseban ,meni prepoznatljiv miris i što više ima snijega i što su veće prtine to je intenzivniji.Bruno još spava.Ja se ranije iskradam iz kreveta da ne propustim vrijeme kad noć polako prelazi u zoru.Moje najdraže vrijeme.Ono me potiče,ono me motivira,ono me budi i daje inspiraciju.Sjedam za svoj stol koji se nalazi pred prozorom,da mogu povremeno pogledati što se događa vani.Već znam koji će prvi susjed izaći i krenuti kroz tu bjelinu,a njegove stope služit će kao putokaz susjedi koja ide petnaestak minuta iza njega.Zamišljam njihove živote,kamo sada idu,koga ostavljaju kod kuće,koga vole koga mrze i priča kao da se sama otkucava na laptopu.Muž se diže,ja kuham kavu.Sjedamo oboje za drugi stolić, isto ispod prozora i zajedno pratimo let pahulja kroz prostor.Oblačimo se, uzimamo lopate i izlazimo van počistiti snijeg ispred zgrade.Već su se svi susjedi navikli da mi to radimo i prepustili su nam s olakšanjem taj posao.Za mnoge je to tlaka,ali mi uživamo premećući snijeg s puta na veliku hrpu pokraj njega.Zacrvenili smo se,dah nam je magličast,ali osjećamo se snažno,jako i okrjepljeno.Nakon ovog za druge humanog dijela,a za nas gušta i ugode idemo svako na svoju stranu.Bruno pisati svoju knjigu o povijesti gradića u kojem je rođen,ja na kuhanje raznih delicija.Danas nam dolazi Sandra.Položila je ispit na fakultetu i dolazi k nama da to proslavimo.No, kako imamo velik stan ponudit ćemo joj i sobu kod nas i nadamo se da će prihvatiti.Veselim se mladosti i živosti koju će ona unijeti u naš život. Mladi ljudi ,puni poleta i entuzijazma prenose to i na sve oko sebe.Kao i ovaj snijeg što pada i svojom svježinom oživljava i rastjeruje sve loše i negativno ,depresivno što su nam donijeli jesenski tmurni i kišni dani. *** Život je lijep.Imamo slobodu da idemo kud želimo i kad želimo.Putujemo na bilo koji kraj svijeta.Zavrtimo samo globus i prstom odredimo,tu ćemo. Slobodu ,da kad ne želimo ići nekud daleko odemo u svoju kuću na moru .Ili u grad ,u stan i da se u njemu sakrijemo od svijeta, kad to želimo. Da se družimo s ljudima, a kad imamo potrebu za samoćom, da pobjegnemo u osamu.Slobodu da budemo ono što jesmo,radimo ono što želimo i volimo.Je li to utopija ili nije vrijeme će pokazati. Živi bili pa vidjeli.
bglavac
irida
edin.kecanovic
