Nisu sve ulice uredne i održavane. Poneke su zapuštene i prljave. Ova je nešto poput skitnice u otrcanoj i pokrpanoj odjeći koja kopa po smeću u potrazi za opušcima.
Jedna od onih u zabitnim dijelovima grada, neprivlačna i pomno skrivana od turista.
Prostitutke su tamo jeftine. Mnoge od njih provedu pola života u bijednim sobama čekajući na klijente koji parkiraju nekoliko ulica dalje da se ne bi vidjelo koliko često navraćaju tamo.
Fasade kuća djeluju otužno s bojom razlivenom poput jeftine šminke, sive, ispišane i nasprejane neukusnim grafitima.
Pokoji pijanac teturajući u podne izlazi iz birtije, a i ostali pasanti kreću se polako i bez žurbe ka samo njima znanom cilju. Ovdje je i dosta besposlenog svijeta. A najviše onih koji nisu u mogućnosti da se se presele u neke ugodnije predjele. Ili nemaju sredstava ni sponzora za uređenje.
Prije svega, nikoga i nije briga.
Netko se ispovraćao po pločniku, zato ovdje valja paziti kuda gaziš.
Da, tako nešto postoji i u ovom čistom gradu koji se svakodnevno prije zore uređuje i licka da bi mogao pozdraviti svoje stanovnike i posjetitelje lažnim blistanjem poput namještenog osmijeha.
Ili oni koji posjećuju pacijente.
Nazvala me i moli da joj napišem recept za lijek koji će joj donijeti netko iz apoteke i moli da joj ga ubacim u poštu istog dana, ako mogu ikako jer ona nije u stanju doći u ambulantu.
Čim sam izišla iz auta preda mnom se stvori bezubi muškarac i cerekajući se pita cigaretu ili novaca ili oboje. Nakon toga me nastavlja promatrati dok hodam ulicom tražeći kućni broj i poštanski sandučić.
Ljudi su ovdje bez maski, narušeni izvana kako iznutra, kao da im je postalo naporno svakodnevno poliranje da bi izgledali donekle uredni, nenarušeni alkoholom, siromaštvom i nesređenim životom.
Odolijevam porivu da navučem kapuljaču preko glave, zbog osjećaja nelagode koji neće nestati dok ne obavim te sveukupno tri minute posla. I dopuštam utiscima da prolaze kroz mene poput vjetra kroz grane stabla.
Pacijentica stanuje u jednoj od onih jednom davno napravljenih i nikad više nerenoviranih kuća sa crvenim svjetlima na prozorima.
Ubacim omotnicu s receptom i vraćam se natrag brzim korakom.
I protresam se poput mokrog pseta, otprskujući sa sebe dojmove od hladnih kapljica koje će pasti na mokru ulicu i ostati tamo.
Jedno ipak nosim sa sobom; moju neravnodušnost koja dopušta svakoj mogućoj stvarnosti da me dotakne.
bglavac
irida
edin.kecanovic
