Kad malo bolje promislim o samoj energiji humanosti, prisjećam se da je prisutna u mom životu od kad znam za sebe. Tu konstataciju svakako mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su me nadahnuli svojim životom i osobnom humanošću. Oduvijek su svoj višak dijelili sa svojom užom obitelji i susjedima. Pomagali su kad god su i gdje god su kome mogli uključujući u ta djela i nas djecu. Često sam se kao dijete ljutila na svoje roditelje što su me slali da nekom besplatno pomažem. Danas sam im zahvalna na toj osobini humanosti, koju su u mene ugradili. Ta humanost pomogla mi je da se okrenem prema čovječnosti, kad čovječnosti nije bilo, ili je bilo vrlo malo u mojoj okolini. Sada znam da je ta humanost bila vrlo površnog karaktera, ali i takva u meni je ostavila traga, s kojim se mogu ponositi sa svojom obitelji u kojoj sam rođena.

Pravu istinsku humanost mogla sam početi živjeti tek unazad trinaest, četrnaest godina. Humanost koje sam postala svjesna kao energije u predhodnom životnom razdoblju, pretočila sam iz bliže okoline, prema narodima i narodnostima u svojoj domovini, a onda Europi, svim kontinentima, planeti Zemlji, Sunčevom sustavu, Galaktičkoj federaciji, te Kozmičkim prostranstvima. Dobrobit pojedinca, pretočila sam na svekoliko postojanje tako lako i prirodno, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. A nije fizički bilo jednostavno razmrsiti zapetljane konce pojedinca, obitelji, okoline, društva, vjere, nevjere i namjere, tih praiskonskih osjećaja umnih zavrzlama. Razum, te zapamćeno životno iskustvo odigrali su tu, veliku ulogu. Uz intuitivne spoznaje zapamćene univerzalne solidarne svijesti, gradila sam znanje kako da je proširim u istinsko osobno sudjelovanje. Nadsvijest o humanosti mi je postala dostupna kao zrelo voće na stablu svekolikog spoznajnog iskustva. Shvatila sam da davanje ima mnogo lica i naličja. Nekad se više može dati ne davanjem nego davanjem. Sada razumijem poslovicu, „ako hoćeš nahraniti gladnog, nauči ga da sam upeca ribu“. Osposobiti čovjeka da se sam pobrine za svoju hranu je predznak istinskog životnog opstanka naših potomaka. Kad se čovjek ne boji gladi i nema straha da je životno ugrožen, on se više ne boji ničega. Samopouzdanje prati njegov život i on može biti nesputano human. Shvatila sam da su za taj opstanak potrebne različite vrste hrane. Duhu trebaju pozitivne vrline. Duši osjećaji sigurnosti, sreće i zadovoljstva. Umu stabilan mir i znanje ispravnog govora. Djela ih samo prate. Sva ova tijela trebaju hranu za preživljavanje, a ona nije nužno samo u svakodnevnim, prehrambenim namirnicama. Nahraniti ljudsku svijest pozitivnim stavom, je preče nego nahraniti trbuh. Zato odlučujem  svoju svijest hraniti ovim osobinama osobnog stava.

Promicat ću vrijednosti humanog djelovanja, mislima, osjećajima, riječima i djelima.

Uz svoju osobnu humanu dobrobit, vodit ću računa i o dobrobiti svakog pojedinca u svom okruženju, poznatog i nepoznatog.

Gradit ću u sebi poštovanje i dostojanstvo, svjesna humanih društvenih potreba.

Bit ću čovjek prema dobrim i lošim ljudima u jednakom omjeru.

Tolerantno ću se ophoditi prema neznanju i humano graditi istinsko znanje.

Ljubaznost, dobrota, čovjekoljublje, milosrđe, suosjećanje, bit će moje niti vodilje humanosti na djelu.

Poštovat ću tradicionalne norme humanog ponašanja prema ljudima i drugim oblicima života u nevolji.

Pamtit ću humanost i solidarnost svojih predaka i provoditi je u djelo.

Cijenit ću humanost društvene zajednice, koju pruža potrebitima.

 

Humanost

 

Princip humanosti, graditi je lako.

Na djelu ga može, pokazati svatko.

Humanost može živjeti ko hoće,

sad je berba njegova, kao zrelo voće...

 

Graditi u mislima humanost

u emocijama, harmoničnu dostatnost,

u riječima, božansko poslanje

u djelima, svakom blagostanje.

 

Biti osobno human, sreća je prava

humanost se djelom oslikava.

Kakvo je ljudsko djelo

takvo je i postojanje cijelo.

 

Ljudsko je poslanje

humano dijeliti znanje

kako da svakom dobro bude

sigurnost da pohodi sve ljude.

 

Plemenitost, humanog karaktera

nikoga na dobra djela ne tjera

čovjek sam odlučuje, dobar biti

onom koji nema, višak dijeliti.

 

Djelo se tako vrši, kao samo od sebe

prije nego dođe do mene i tebe

bez da nas netko, pita nešto,

na pitanje ćemo odgovoriti vješto,

 

znajući što činiti treba

da bi svaki čovjek imao hljeba.

Ja i ti humanost prihvatamo

 svakom kome treba svoj višak da damo,

 

tada nitko neće siromašan biti,

 svi ćemo moći, s drugima dijeliti.

Osjećaj mio, lijepu riječ, dobro djelo

bogatstvo svoje, ustreba li, cijelo...

 

na raspolaganje staviti...

blagostanje popraviti...

solidarnost obnoviti...

cijelo društvo ozdraviti...

 

http://angelija.blog.hr/