Abdulah Sidran,

bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i scenarist, o uzrocima svoje patnje, sudbini Bosne, umjetnosti i jezičnom čistunstvu

PROŠLOST JE PAKAO NAŠIH PROSTORA

Kada danas nama – naročito iz Srbije, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov, »izmišljen« narod, da je bosanski jezik »izmišljen« jezik, treba im reći da nije nov narod, niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao šta o tome misli. Nema, dakle, novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila

Naše sudbine i sudbine naše djece bitno su predodređene i bitno zadate onim što je naša prošlost – Abdulah SidranAbdulah Sidran na pulskom je Sajmu knjiga predstavio autobiografiju »Otkup sirove kože«, u kojoj emotivno pripovijeda o stradanju svoje obitelji koje je počelo u trenutku kada se njegov otac Mehmed našao iza golootočkih rešetaka. Ta zla kob Avdu prati, kako kaže, cijeli život.
Na razgovor je odmah pristao – »Nisam džaba iz Sarajeva dolazio!« – no neka je pitanja, prije svega ono o nekadašnjem prijatelju i redatelju filmova »Otac na službenom putu« i »Sjećaš li se Dolly Bell« Emiru Kusturici izbjegao jer o njemu ne voli govoriti. O samoizolaciji, nastavku snimanja »Kuduza« i poeziji s Avdom zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja ovoga puta nismo stigli popričati... No, i s vlastitom se bolešću sprda i tjera je samoironijom: na pitanje kako ste, odgovara: »Kao auto za otpad, ali u voznom stanju. Vozi, Miško!«.
U svom memoarskom ispovijedanju, kažete, istražujete uzroke svoje patnje. Ispričajte nam kako je riječ »zdravstvujte« promijenila život Vašeg oca, a onda i cijele obitelji.

Dijete je ponijelo tatin križ

– Našao sam jednu dopisnicu kojom se moj tata, koji je tada bio vršilac dužnosti bosanskog ministra za radnu snagu, javlja porodici iz Laškoga, gdje je bilo zdravilišče, jedna banja u kojoj se liječio išijas. Ali je ona očigledno bila funkcionersko lječilište jer je zapalo i njemu, novopostavljenom funkcioneru, državnom političaru. On već sedam dana boravi gore i u ambijentu je slovenskog jezika. Oko njega zuji slovenski, on nije školovan čovjek, nego zanatlija koji je kao sarajevski partizanski ilegalac napravio neku karijericu i sigurno je to njemu zujalo previše oko ušiju i zato počinje tu dopisnicu riječju »zdravstvujte«. A bio je april 1949., prošlo je deset mjeseci otkako hapse po zemlji sve živo što i mrvu miriše na Rusa i na neku simpatiju prema Rusima!
U svom pokušaju da rekonstruiram nesreću svoga oca, iz koje slijede nesreće porodice i svakoga od nas, njegovih sinova, pretpostavljam da bi upravo ta riječ s početka njegove dopisnice mogla biti uzrokom njegove nesreće. Samo je konj mogo u toj atmosferi takav lapsus, takvu glupost napraviti, ali očigledno, on se opustio, banja je banja, okolo su udovice, gaće je zaboravio, tu je bazen...
– Bio je jedan sarajevski pjesnik, dobar pjesnik, koji je napisao lijep stih, ali i beskrajno glup, a koji kaže: »Sudbina očeva u našim je rukama«. Ja se kroz cijelu svoju knjigu trudim dokazati da je sasvim suprotna sudbina naših ljudi na našim prostorima, da kod nas zaborav praktično ne postoji i da gotovo mehanički silom naših tradicijskih mehanizama unuci preuzimaju sudbinu djedova. To se vidi i na primjerima nekih javnih ljudi iz moje generacije, književnika, ljekara, filmskih režisera s kojima sam surađivao. I uvijek postoji strahovita veza između onoga što je bio otac, što je bila očeva sudbina i sudbine sina.
Smatrate li da Slobodan Praljak i Radovan Karadžić ne bi bili to što jesu i tamo gdje jesu da im životi nisu bili određeni sudbinom njihovih očeva? Vuko Karadžić bio je četnik, a Mirko Praljak, kako navodite u knjizi, zloglasni oznaš i »hrvatožder«.
– Ne kažem ja – ja sam poznavao čika Mirka i cijelu porodicu Praljak i o njima ne bih mogao baš ništa ružno kazivat – nego je tako kazivano za pokojnog Mirka Praljka u zapadnoj Hercegovini, jer je on bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe. Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi... Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima.
Prema tome, dijete je ponijelo tatin križ, kao malo dok Mostarom hoda – to ja izmišljam kao pisac, imam pravo na takve imaginacije – prolazi plavokosi, plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom i kazuju »vidi li ga, jebo li ga ćaća, isti Mirko«, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje.
Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati »porijeklom Bošnjaci«... Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin.

Prošlost ne prolazi

Kao zapovjednik HVO-a, po optužnici, nije poduzeo ništa da zločin spriječi.
– Na njegovom primjeru se sigurno može dokazati dvostruka linija zapovijedanja i mogao bi biti obranjen kao Tihomir Blaškić, jer je stvarna linija komandovanja bila u rukama Darija Kordića. Praljkov karakter dobro poznajem, on toliko drži do svoga »ja«, da nikad neće kazati »ne, ja na terenu nisam bio komandant, komandant je bio Tuta, ja sam samo figuriro kao komandant«. Đe će kazat, đe mu je onda junaštvo?
Kako bilo, suština je u sljedećem: Karadžić kao četnički sin ide u četnike, i opet je to suprotno stihu pjesnikovom da je sudbina očeva u našim rukama. Ne, nego su naše sudbine i sudbine naše djece bitno zadate onim što je naša prošlost. To je pakao naših prostora. Mi smo svijet u kome prošlost ne prolazi.
Zloguko kažete da je sve za što smo mislili da je davno mrtvo i pokopano, skočilo iz nekakve bezdane prošlosti kao da je sasvim novo. Na ovim prostorima ta se sablast povijesti periodično pojavljuje.
– Pa naravno, rezultati prvih demokratskih izbora s početka 90-ih pokazali su da ih je ogromna većina ljudi na našim prostorima shvaćala kao nastavak bitaka iz 1941-1945. Malo smo se odmorili, hajmo isponove – nož u ruke! Sramno je to što aktualni kvazidemokrati šibaju kandžijom mrtvu kobilu komunizma, mada su im njeni jahači vlast nad novim državama predali na tacni! Šta se tu ima itko busati u prsa? Prethodni režim nigdje na našim prostorima nije srušen revolucionarnom akcijom, nego izborima koje je organizirala i provela dotadašnja vlast, na izborima u kojima ona i nije pokazivala naročitu volju da i dalje vlada.
Nema novih naroda i novih jezika, samo su nova pravila
Što se događa s BiH, s andrićevskom Bosnom u kojoj i dalje kuha kao u ekspres-loncu? Dodik najavljuje izlazak Republike Srpske iz države, negira se dan državnosti... Raspada li se Bosna?
– Prljava Dodikova praksa me ne zanima. To su mali pajaci, nevažna historijska bića, volim da razgovaramo o pojavama, o fenomenima, što je mnogo važnije od personaliteta. Kad smo spominjali domaloprije imena i prezimena, nisu nam bili važni kao osobnosti, nego nam je bilo važno prepoznati usud, fenomen sudbine ovih naših prostora. Mi jesmo jedinstven duhovni prostor s milijun specifičnosti, ali nema bitne razlike, pogotovo kada antropolozi govore o južnodinarskom tipu. Tu je i prastari melos, etnomuzika koja je pramuzika, pa i ono guslanje i ganganje nije daleko jedno od drugog.
Ja ne mogu biti baba gatara ni Nostradamus da proričem šifrirano, ali mnogo je lakše prepoznati povijesne političke sile koje vode ka državnom nestanku Bosne nego njenom očuvanju. Vide se golim okom realne sile koje vode nestanku Bosne, a ne vide se one koje će taj nestanak spriječiti.

Nova pravila

Vaš je stav da se na prostorima četiriju država bivše Jugoslavije govori jednim jezikom, ali izgleda da je najveći problem kako nazvati taj jezik da se netko ne uvrijedi, nedajbože pobije. Kojim, dakle, jezikom razgovaramo?
– Mi razgovaramo južnoslavenskim jezičnim standardom, štokavskim izričajem. To bi bio naučni termin – južnoslavenski štokavski izričaj koji je dominantan u četiri južnoslavenska naroda – u Srba, Hrvata, Bosanaca ili Bošnjaka i Crnogoraca. Naravno, ljudi koji su krojili pravila po kojima se imenuju jezici uvijek su bili rukovođeni određenim društvenim, socijalnim, političkim, dakle, u krajnjoj konzekvenci, idejnim i ideološkim parametrima. Kada danas nama – naročito iz Srbije, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov, »izmišljen« narod, da je bosanski jezik nov, »izmišljen« jezik, treba im reći da nije nov narod niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao šta o tome misli. Nema, dakle, novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila.
Vrijeđanje pameti dogodilo se prije desetak godina u Hrvatskoj, kada je u kinima film »Rane« Srđana Dragojevića prikazan s titlovanim prijevodom. Publika pamti »legendarni« prijevod »srpske« pičke u »hrvatsku« pizdu...
– To su gluposti jedne hrvatske lingvističke linije koju ja ne podržavam, valjda se ona zove stjepanbabićevska. Hrvatski književni standard je moj ala
Suživot ugrozio život

U Bosni je suživot važan, a Vi ne podnosite tu riječ?
– Važan je život, a on je u svakome svome prirodnom obliku ugrožen čim ustupi mjesto novokomponovanom terminu »suživot«. Ta je verbalna tvorevina sasvim izvan duha našeg jezika, nastala je doslovnim prevođenjem, vjerovatno iz talijanskog – convivenza – ali u našoj stvarnosti, na djelu, u životu, podrazumijeva naporedno življenje, odvojene, paralelne živote, separaciju, pa segregaciju i rasizam kao logične konsekvence takvog poimanja stvari. Nemojte, molim vas, da uzalud govorimo o stravi koja se zove »dvije škole pod jednim krovom«, što je jedan od blažih oblika realiziranja onoga što se šverca u dvostrukom dnu kofera koji se zove suživot.

Iseljena Bosna hrani pola Bosne

Što je s iseljenom Bosnom? Smatrate li da će se ikada vratiti i što je Bosna izgubila odlaskom tih ljudi?
– Postoje dva-tri primjera uspješnog povratka prognanog stanovništva u zavičaj i svaki je od njih čudo za sebe, nisu nalik jedan drugom (Kozarac kod Prijedora, Janja pokraj Bijeljine), i nisu se dogodili zahvaljujući, nego unatoč volji nesposobnih i korumpiranih državnih organa. Ozbiljan društveni proces povratka prognanog stanovništva nikada nije ni započeo, i danas, 17 godina nakon Daytona, slobodno možemo konstatirati da je to propala stvar. Formalno-pravno, cio bi se Daytonski mirovni ugovor, zbog neizvršenja njegovog najvažnijeg poglavlja, mogao proglasiti ništavnim. U tome svjetlu »iseljena Bosna«, od čije financijske pomoći praktično živi pola stanovništva, prestaje biti važna samo u ekonomskom i sve više postaje faktor na koji se u budućnosti mora računati i u političkome smislu.
t, na radnom stolu držim Anićev rječnik u 12 tomova s pravopisnim dodatkom, pošto mi u Bosni nismo stigli to uraditi. Hrvatski enciklopedijski rječnik meni je potpuno prihvatljiv i kada bi mu neko promijenio korice i napisao da je to bosanski, ja bih rekao OK. Smatram ružnom i štetnom tendenciju da se vlastiti jezični izričaj po svaku cijenu što više udalji od komšijskoga. To je ova linija u Zagrebu.
Bosanski jezikoslovci, novinari i praktikanti koji koriste jezik nisu išli na takav jezični puritanizam. Nama je potreban i hljeb i kruh. Tako je u našoj jezičkoj praksi uvijek bilo i takav je bio naš jezični standard po izvjesnom Mostarskom dogovoru o jeziku, s početka 70-ih. Mi u stvarima jezika ne vidimo problema. Probleme u tome vide oni kojima je materija jezika sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, koji su u krajnjoj liniji teritorijalni ciljevi.

Kulturna scena

Dodik negira postojanje Bosne, tu riječ i pridjev »bosanski« poskidao je iz imena desetak naših gradova, a to mu je odobrila neka komisija pri Ustavnom sudu i pri parlamentima. Strava! Bosanska Kostajnica samo je Kostajnica, Bosanski Novi je Novi Grad, Bosanska Dubica je Kozarska Dubica... Nema tu ni estetičkih ni lingvističkih ni ikakvih drugih nepolitičkih razloga, samo mržnja i ekspanzionistička težnja da prostor Republike Srpske postane Srbija.
Sarajevo je, što se kulture tiče, bilo na vrhuncu 80-ih. Vi i Kusturica možda ste najzaslužniji za takav status. Kako danas funkcionira kultura na tim prostorima? Koja biste imena izdvojili?
– Fenomen Bosne i Sarajeva iz sedme i osme decenije prošloga stoljeća zahtijeva i zaslužuje ozbiljniji pristup od novinskoga da bi se stiglo kazati kako ondašnji bosanski, kulturni »izlet u nebo« ne počinje filmskim dostignućima. Sigurno je da su ona visoko podigla standarde, nije se više ni moglo ni smjelo snimati gluposti, i u tome smislu smo Kusturica i ja sigurno pripremili teren za pojavu Danisa Tanovića, Jasmile Žbanić i cijele serije vrsnih mladih filmadžija. Možda smo čak dvjema-trima nominacijama i prokrčili put ka Danisovom Oskaru, ali u bosanskom fenomenu o kome govorimo film nije najvažniji, on je samo njegov najvidljiviji segment.
Moramo se sjetiti da su, još ranije, titule nogometnog prvaka države osvajali i »Sarajevo« i »Željezničar«, košarkaši »Bosne« više puta bivali evropski prvaci, sarajevska rock-scena producirala više kvalitetnih grupa nego cijela Juga zajedno, postojao je sarajevski grafički krug, čuvena sarajevska škola dokumentarnog filma, književni giganti poput Ćamila Sijarića, Meše Selimovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Vitomira Lukića, Nedžada Ibrišimovića... U svijetu su već svoja imena bili uzdigli Mersad Berber, Safet Zec, Ljiljana Molnar Talajić...
Danas ne znam kako kultura funkcionira. Nikako. Cvjetaju njeni tzv. manifestativni oblici, u vidu desetine raznih festivala, što se često ispoljava na način Potemkinovoga sela, glamur koji svojom trodnevnom frenetikom nehotice prikriva suštinsku akulturalnost naše društvene elite koja svoje dertove najradije upražnjava cijepajući košulje na »koncertima« turbo-folk muzike. Jednom sam to slikovito formulirao opaskom da bi onaj slavni holivudski glumac pljunuo na crveni tepih Sarajevskg filmskog festivala i zovnuo taksi da ga odmah vozi na aerodrom, čim bi saznao kolika je penzija ovdašnjih najuglednijih umjetnika, akademika, naučnika i filozofa.
Pratite li današnju kinematografiju na prostorima bivše Jugoslavije i kakvom je ocjenjujete?
– Nisam bio u prilici pratiti eksjugoslavensku kinematografiju. Mnogo sam vremena proveo po bolnicama i u borbama za golo preživljavanje. Od onoga što jesam vidio, nije se dogodilo da me nešto oduševi. Mladi ljudi znaju režirati, sve je više tehničkoga majstorstva, glumci su možda najbolje što imamo, ali rijetko koji film probija plafon koji oponašanje jedne socijalne situacije dijeli od filma kao umjetničkog djela. Vrhunsko majstorstvo i zanat – da, magija i misterij umjetnosti – ne. Među filmovima yu produkcije, ne računajući one kojima sam ja bio scenarist, trajno se izdvajaju »Breza« Babaje i Kolara, »Ko to tamo peva« Šijana i Kovačevića, »Petrijin venac« Karanovića i Mihailovića...
Pripremate li scenarij za film po knjizi »Čefuri, raus« Gorana Vojnovića?
– Goran Vojnović je odličan pisac i scenarist, on svoje teme umije sam uraditi i ja ću mu, koliko bude potrebno, pomoći, više savjetima nego pisanjem, više iskustvom nego kreativnim sudjelovanjem. Ali Goranova je priča tako čvrsta i likovi tako dobri da bi scenaristički prsti zasvrbjeli i boljeg pisca od mene.

Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ


------------

lp, boro

http://www.novilist.hr/

http://budan.blog.hr/