Božić je blizu




U ovo blagdansko vrijeme sjećanje me zna odnijeti u Božićno jutro mog najranijeg djetinjstva. Blagdan Božića je započinjao misom zornicom, na koju je cijelo selo bilo pozvano, a doista je bila zornica, jer se služila već u 4,30 ujutro.

Majka bi ušla tiho, kao da nas još ne želi probuditi. Preko ruke bi nosila našu novu odjeću, koju je već danima šivala, plela i potrošila još cijelu ovu noć da bi je zgotovila. Dok bi nas oblačila osjetili bi miris Božićnog padišpana sa njene kecelje. Svatko će dobiti, u ruku, dobar komad po povratku iz crkve. Uredila bi nas na brzinu, pogledala još jednom prije izlaska, dok joj se u očima smjenjivao umor, ponos i zadovoljstvo.

Oštar prosinački zrak, kristalno čist, bi nam okupao obraze i potpuno nas razbudio. Sjaj punog mjeseca i još tisuće zvijezda, su rastjerali mrak i noć pretvorili u nešto puno ljepše nego običan dan. Sveta tišina i blještavilo su nagoviještali ljepotu i važnost dana koji je ispred nas.

U crkvi su mi ljudi izgledali nekako veći nego običnoga dana. Svi svečano dotjerani, napinjali su se da što više sudjeluju u božićnim pjesmama, pa su vrlo glasno pjevali „oj, pastiri“ i „Narodi nam se“, potpuno se predajući naviještanju.

Na kraju mise bi svi zastali ispred crkve, čestitajući jedni drugima Isusovo rođenje, uz mir i zdravlje, a onima koji su bili u svađi, ili su jedan drugome rekli ružnu riječ, bio je to trenutak mirenja i oprosta.

Cijelo selo, uključujući i nas djecu, je znalo tko je s kim u svađi i svi smo rado prisustvovali mirenju. Kao da sada gledam te velike ruke, tvrde od bure i mora, kako se pružaju jedna prema drugoj i kako lica odjednom postaju mekša, veselija. Jedva su dočekali Božićno jutro da skinu iz svoje utrobe, iz srca, tu strašnu svađu koja ih je tištila kroz godinu.

Noseći doma blagoslov mira i ljubavi, vraćali smo veselo žagoreći. Mi djeca smo se veselili padišpanu, a stariji saznanju da dolaze bolja vremena, dan je već bio dulji i za manje od mjesec dana će krenut poljski radovi, a onda za čas eto i proljeća.

Danas je o problemu nakupljenih negativnih emocija i njegovom rješavanju stvorena cijela nauka. No nažalost, radi velikog ega koji dominira, mnogi se u njima gotovo uguše.

Negativne emocije ne moraju uvijek biti problematične. One čak mogu potaći pozitivne funkcije ako ih osvijestimo i shvatimo kao prirodan proces. Tada će nam iskustvo ovih osjećaja biti nauk.
Problem nastaje kad ne želimo znati da unutar nas takvi osjećaji postoje, potiskujemo ih i oni tada postanu problematični, toksični, prelijevajući se u našu stvarnost, zagađuju je na najneugodniji način, privlačeći ljude sa sličnim iskustvima i sličnim stanjem svijesti, što život čini nesnošljivim.

Jednostavan i učinkovit put je oprostiti sebi i drugima. Oprost nas rješava cijelog niza negativnih emocija, omogućavajući nam ponovni iskren odnos sa samim sobom i drugima. Lijepo je iskoristiti svaku priliku i oprostiti, ali Božić nas posebno na to podsjeća, a radi cjelokupnog doživljaja spremniji smo za taj veliki čin više nego ikada.


Bol postoji samo u otporu.
Radost postoji samo u prihvaćanju.
Bolna situacija koju srdačno prihvatite postaje radost.
Radosna situacija koju ne prihvaćate postaje bolna.
Ne postoji tako nešto kao loše iskustvo.
Loša iskustava su jednostavno kreacije našeg otpora na ono što jest…. Rumi

lp, boro

http://budan.blog.hr/